Nada Landeka "Neka mi sudi Hrvatska a ne hrvatsko pravosuđe: 2015

Naslovna stranica: Ivan Antolić

Izdavač: „Dan-Go“ d.o.o, Zagreb

Tisak: „Naklada Stih“ d.o.o, Zagreb

Naklada: 2000

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 731360

ISBN 978-953-56120-0-1

Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb

Veronika Vere

(Nada Landeka)

NEKA MI SUDI HRVATSKA

A NE HRVATSKO PRAVOSUĐE

Istinita priča koja će vas dirnuti u srce i potaknuti vam misli

OPROSTIMO JEDNI DRUGIMA

Oprostiti i pomiriti se znači očistiti osjećaje od mržnje, zavade, znači priznati bratom čak i onoga tko nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas zlo pobijedi, nego zlo nadvladati dobrim! Pavao II (Marija Bistrica)

Zagreb, 2010

DONIJELA SAM ODLUKU, I ŠTO SADA??

Da bi čovjek došao do cilja mora zakoračiti, napraviti prvi korak.

Ako ne napravi taj najvažniji, prvi korak, svaki je trud uzaludan, jer kako stići negdje ako nisi nigdje niti krenuo.

Druga stvar je da ako odlučimo ići naprijed, i zacrtamo si put, nema više vraćanja u prošlost, unazad.

Jeste li ikada vidjeli nekoga da je stigao do zacrtanog cilja ako je hodao unatrag umjesto prema naprijed.

Dakle, zatvoriti knjigu prošlosti, zacrtati cilj, zabilježiti put kojim treba ići, pripremiti se za taj put, i cilj je već puno bliže nego što smo mislili

Posveta

Mojoj obitelji koja je imala dovoljno vjere u moju odanost njima, u moju majčinsku ljubav, u moje poštenje i moj rad

Svim sugrađanima koji, čitajući ovu knjigu, smatraju da se mogu u njoj naći . Svima koji su oštećeni nefunkcionalnim sustavom i svim iznevjerenima koji imaju nadu i vjeru u bolje sutra.

Prijateljima koji su u svim situacijama bili uz mene i nesebično mi pomagali u trenucima kad mi je bilo najteže

UVOD

KADA JE ULOG ŽIVOT, TADA SVAKI TRUD I BORBA IMAJU SMISAO

Život se sastoji od ljubavi i mržnje, pravde i nepravde, pozitivnog i negativnog, bogatstva i siromaštva, dobra i zla. Mene je u životu uvijek vodilo samo dobro, za sreću mi je bilo dovoljno da sam ja nekog usrećila, za zadovoljstvo da mi je obitelj sretna i zadovoljna, djeca zdrava, a za posao da napreduje zahvaljujući isključivo marljivom radu i stalnom trudu. No tanka je nit između svega gore opisanog.

Kad te napadaju i gaze u ljudskom je karakteru da se branimo, da tražimo pravdu, da se borimo i dokazujemo istinu.

U jednom trenu čovjek shvati da je između sreće i nesreće samo jedan labavi most, između zadovoljstva i nezadovoljstva često se ispriječi zavist, jal, zloba, a između uspona i pada stoji samo jedna tanka nit.

Često se dogodi da vas, bez vaše krivnje nepravedno osude ili krivo okarakteriziraju a tad slijedi teška i dugotrajna borba. Nekoga slomi, nekoga ojača.

Moj život je neprekidna borba. U jeku te borbe, boreći se za istinu i pravdu, za egzistenciju, za obitelj, za pravilan odgoj djece, kroz moj život su prolazili mnogi ljudi.

Neki od njih ostali su uz mene kao doživotni prijatelji, dok su drugi pokašavali unijeti nemir, prevariti, oteti, uništiti. Oni su ostavili dubok trag svojih postupaka.

Nije im važno na koji način nešto stječu, važno je samo otimati i činiti zlo. To ih hrani.

Ova knjiga napisana je prvenstveno zbog mene i mog prava na istinu, zbog moje djece koja su mi pružila bezrezervnu podršku i ljubav u vrijeme kad bez njihove podrške ne bih mogla izdržati, zbog onih koji su mi vjerovali i još uvijek vjeruju, bili su i ostali moji prijatelji, zbog svih onih koji me poštuju znajući kroz kakve teškoće prolazim, i zbog mojih sunarodnjaka koji trebaju sve ovo saznati.

Zbog svih onih koji su dali svoj život za našu domovinu, vjerujući i nadajući se boljem sutra. Za sve one koji su krvlju natopili ovu zemlju, za sve nevino stradale i za one koji nisu smogli snage dignuti glavu i reći ne. Dosta je....

Kad sam bila mala djevojčica, često se događalo da su moji roditelji, ili roditelji mojih prijateljica tražili krivca kad se nešto slomi ili razbije. U strahu od kazne tada se znalo dogoditi da netko prstom pokaže na drugog krivca kako bi bili pošteđeni.

Očigledno, neki ljudi u Hrvatskoj još uvijek nisu odrasli već misle da je pokazivanje prstom na druge i prebacivanje krivnje, u namjeri da poštede sebe još uvijek samo dječja igra.

SUOČEN S PLANINOM, NEĆU ODUSTATI. NASTAVIT ĆU SE PENJATI DOK JE NE PRIJEĐEM, PRONAĆI ĆU PROLAZ KROZ NJU, TUNEL U NJOJ, ILI ĆU JEDNOSTAVNO STATI I, S BOŽJOM POMOĆI, PRETVORITI JE U ZLATNI RUDNIK.

Robert H. Schuller

Put do uspjeha i do novca nekad je jednostavan i lak, no način stjecanja i vraćanja novca nekad je sličniji mljevenju u žrvnju, nego stvarnom životu. Svi mi ponekad lakomisleno i naivno pomislimo kako ćemo nešto jednostavno riješiti, ili kako će se stvari riješiti same od sebe. Vjerujemo u pravdu i pravosuđe, no cijena koju plaćamo za svoju vjeru i naivnost je jednostavno preskupa.

Ovo je priča o životu i o načinu na koji pojedinci stječu novac u Hrvatskoj, o kojem se inače javno ne govori.

Svi smo upoznati sa stanjem u našoj zemlji, ali nam je draže ne pričati o njemu. Baš kao i o pravom bolesniku, kojeg kada imamo u kući, izbjegavamo bilo kakav razgovor o bolesti, tako se i u našoj domovini izbjegava priča o zlu i korupciji koja vlada kao da ćemo time postići da toga nema.

Za napisati ovu priču potrebna je iznimna hrabrost i odvažnost koja autorici ove knjige ne nedostaje.

Ovakve priče se inače zataškavaju, sakrivaju pod tepih, i nikad nitko se nije usudio ispričati ju glasno, a kamo li napisati na papir i objaviti.

Doduše, nikad nitko ju i nije mogao ispričati, jer koliko znam, rijetki su do sada preživjeli ovakove situacije i nisam sigurna da li je tko imao snage preživjeti.

Uglavnom svi koji jednom uđu u ovo kolo, iz njega više ne izlaze. Ili završe na vješalima, otruju se, bace pod vlak, uguše plinom, ili odaberu neko brzo sredstvo za koje misle da će riješiti problem u koji su upali, ili kao krajnju opciju proizašlu iz samog očaja izaberu ubiti suprotnu stranu nadajući se izlazu iz situacije u kojoj se nalaze ili konačnim privlačenjem pažnje.

Izlaza na žalost često nema na način da potražimo za sebe pravdu ili pomoć od nadležnih institucija.Izlaz je samo u nama samima, i samo silan i nadljudski napor, poznavanje zakona, psihologije ljudi i proučavanje svih mogućnosti koje su nam dane, kao i otpor koji pružimo može dati rezultat i pomoći nam da se izvučemo. Bitno je pri tome ostati normalan, zdrav i stabilan, jer nervozan čovjek čini gluposti i ne nalazi prava rješenja.

Kamatari, reketari i ucjenjivači su rak rana koja je duboko zahvatila tkivo u našoj državi, napravila metastaze u svim porama, i nikakva terapija, pa niti kirurški rez ovog trenutka ne može sanirati posljedice koje su nastale od kamatarenja, reketarenja i ucjena.

Iznaći izlaz iz ove situacije znači biti ludo hrabar, imati sreće, biti poseban, jedinstven, biti čudo.

Jer samo se čudom može opisati činjenica da se iz žrvnja izađe nesamljeven i normalan.

No nisu samo kamatari zlo koje buja u Hrvatskoj. Tu su i sve ostale strukture, naročito osobe koje imaju pristup informacijama, koje su upućene u sve tajne građana i koje tim tajnama barataju kao izvorom i sredstvom zarade. Kad jednom posegnu za informacijama o vama, tada znajte da ste im poput lovine, na meti, i da neće prezati od ničega da vas uhvate u stupicu. Dovoljan im je vaš matični broj, vaša adresa, fotokopija osobne iskaznice, pa čak i samo vaš broj telefona ili mobitela da bi o vama saznali baš sve, a tada, kad sve znaju lako im je sve činjenice upotrijebiti onako kako njima najbolje odgovara.

Na žalost, zakon je tako složen da se većina njih ne boji posljedica, a s obzirom da su većina ucjenjivača u istom krugu, svi jedni druge podržavaju i medjusobno se štite. Kriminalci su dobro povezani sa sudstvom, stečajnim upraviteljima, policijom, upraviteljima zatvora, odvjetnicima, svima jer zlatno je pravilo da je novac najčvršći most i ne postoje različitosti koje on ne može spojiti.

NAJVAŽNIJA JE VOLJA!

Sjediš za stolom,

sam, zabrinut i tužan,

duša ti shrvana bolom.

Ne zato što si ružan,

već što ti ništa ne ide od ruke,

a sve je tako jednostavno,

trebaš samo imati volju,

i sve će krenuti bez muke!

Odmah, sada,

promijeni svoj stav,

zakorači u neki život novi.

Budi sretan, radostan,

pozitivno orijentiran,

i samo prati kako ti se

ostvaruju snovi!

Reci sam sebi:

"Od danas živim drugačije

Očaj prošlost postaje,

više nikad odustao ne bih

sad sve vidim puno jasnije!"

Tuga privlači tugu!

Bezvoljnost svakodnevica postaje

ako ne vIdiš opciju drugu

i ako ti se duša nevolji predaje!

Ali ne, ti odmah tugu

osmijehom zamijeni,

radost umjesto bola,

(ma kako to teško bilo)

nek srcem zatreperi,

i ugledat ćeš na nebu dugu.

Gle tad čuda!

Nebom će se sunce zažariti,

zvijezde će te pratiti na tvom putu.

Istina, treba i raditi,

no neće to biti prazan hod

ako volju pravilno uspiješ usmjeriti!

Sam svoju sudbinu stvaraš,

ili se dižeš,

ili padaš,

sve je u rukama tvojim!

Gospodar si svoje sudbine,

stoga ne dozvoli

da ti uludo prolete godine.

u beznađu,

i u očaju teškom,

ti si gospodar sudbine svoje,

sam odlučuješ o svemu!

Nisi na ovom svijetu slučajno

niti nečijom pogreškom.

Svi putevi života su pred tobom,

sam odredi cilj kojem težiš,

s problemima se suoči

umjesto da od njih bježiš.

Kad shvatiš da su brige

tek dio svakodnevnog tereta

sve će tad lakše biti,

neće biti neosvojivih terena,

a ti ćeš konačno naučiti

da si gospodar svojeg života.

Stoga kreni, odmah sada,

u nove pobjede,

pronađi svoj životni put,

kreni prema cilju

neustrašivo i snažnom voljom,

osiguraj put prema obilju

prije nego ti glavu prekriju sijede.

NOVAC NIJE NIKAD PROBLEM. UVIJEK JE PROBLEM ONAJ KOJI ŽELI ŠTO MU NE PRIPADA

Još od mladosti nisam imala financijskih problema. Suprug i ja smo teško i naporno radili i uvijek smo uspjeli dovoljno zaraditi za našu obitelj, da bismo opremili kuću i prehranili djecu. Nismo bili na vrhu zagrebačke elite, ali nismo bili niti siromašni.

Nikom nismo bili dužni, živjeli smo mirnim i stabilnim životom, odgajali djecu u pravom obiteljskom i kršćanskom duhu kakvim se već generacijama odgajaju djeca u našoj domovini i sve je naizgled izgledalo savršeno. Bili smo normalna, jednostavna, hrvatska obitelj koja je radnim danom obavljala svoje dužnosti a nedjeljom išla u crkvu.

Suprug je radio vani, preživljavao na domaćoj juhi, prosto skuhanoj u vlastitom aranžmanu sa komadom junetine i gotovom kockom za juhu, i to je bio jedini luksuz koji je sebi dopuštao.

Sav preostali novac koji je štedio na svakom koraku stavljao je na stranu da bi ga uložio u svojoj domovini, jednom, kad se vrati kući. O tome je maštao danima, dok je na skeli znoj curio niz njegova leđa, i dok su mu ruke, već umorne od rada i tereta jedva držale alat.

Ja sam bila zaposlena u Hrvatskoj, prijepodne u državnoj službi, za mjesečnu plaću, a potom, poslijepodne radila prijepise diplomskih i maturalnih radnji i investicijske elaborate, do kasno u noć.

Izmedju rijetko slobodnih dana, obradjivala bih vrt kako bismo imali vlastito povrće, pa i na taj način štedjeli jer trebalo je prehraniti sedam članova obitelji koliko nas je ukupno bilo.

Da bih uštedjela što više, pažljivo sam bilježila svaki trošak, spremala račune od trgovine u posebnu teglu za to namijenjenu, da bismo, kad se nađemo skupa, mogli iskalkulirati sve troškove, pa još dodatno možda negdje uštedjeli, kako bi djeci jednog dana mogli omogućiti ljepšu i bolju budućnost od ove koju smo nas dvoje prolazili.

Djeci sam znala do kasno u noć plesti vestice, kape, šlape, sve što im je bilo potrebno.

Oboje smo potjecali iz obitelji koja je doslovce preživljavala na kruhu i vodi. Bez odjeće, obuće, bez ikakvih beneficija i luksuza. Započeli smo život sa jednom žlicom i jednom vilicom, jednim tanjurom i šalicom za svakoga, vjerom u Boga, međusobnoj ljubavi i ljubavi prema svim drugim ljudima. Zbog našeg teškog početka željeli smo djeci pružiti lakši život.

No, kako kaže naš narod, vrag nikad ne spava, i ono što u jednom trenutku izgleda savršeno u drugom može izgledati kao erupcija vulkana.

U tim trenucima, dok smo živjeli uobičajenim životom hrvatskog čovjeka, radnika, nismo mogli ni sanjati što nas sve čeka i kroz kakva iskušenja ćemo proći narednih godina.

Ušteđevina zarađena u inozemstvu, mjerena u deviznim ciframa sa šest nula, bila je više nego dovoljna za našu obitelj. Naše potrebe su bile minimalne i skromne pa smo od svega ušteđenog dobar dio mogli staviti na stranu. Financijskih briga gotovo da nismo imali. Mučile su nas brige za djecu, jer su bili teško bolesni, sa kroničnim bolestima koje su zahtijevale skupe terapije (lijekovi koji nisu išli na teret socijalnog) pa smo zbog toga oboje zadržali status inozemnog osiguranika radi sigurnosti koju smo bar na takav način imali. Usprkos bolesti, djeca su uz puno pažnje i ljubavi njima posvećenoj lijepo odrastala, uredno su učila i završavala školu. Svi su redom bili odlični đaci, nagrađivani za postignute uspjehe na natjecanjima. Svi koji ih poznaju, rekli bi, uzorna djeca, a mi roditelji, poznavajući njihove teške dijagnoze smatrali smo ih doslovno malim junacima koja su imali veliko srce i ogromnu hrabrost. Zahvaljujući tim kvalitetama i našoj ljubavi uspjeli su sve prebroditi i izrasti u dobre i kvalitetne ljude.

Ne znam više kako je zapravo sve počelo, no sve što ide nizbrdo zapravo i nema svoj početak. Stvari se jednostavno počnu kotrljati a ne više ići uzlazno

DIŽEM ČAŠU I NAZDRAVLJAM BOLI....

Nazdravljam danas sebi

i dižem čašu

u ime hrabrosti

kojom

kroz ovaj život

nosim teret i bol.

Nazdravljam svakoj svojoj suzi

jer to znači da izvor

MOJE DUŠE

NIJE PRESUŠIO.

Nazdravljam svakoj boli

koja razdire srce

jer to znači

da IMAM SRCE.

Kad čovjek dođe do kraja,

do onog trenutka

kad osjeti da ne može više

tada u tami ugleda zračak

i zna

da iza njega je tek

samo još jedan tunel

samo još jedan mrak

a ispred je staza

koja vodi k Njemu

i svaki put popločen

suzama, boli,

patnjom,

neizmjernom tugom,

tek prečac je,

koji vodi k SVJETLU!

III

ULAGANJE I VJERA U BUDUĆNOST

Svu našu zajedničku ušteđevinu sam uložila u tvrtku koja je odlično poslovala, smatrajući to savršenim ulogom u budućnost, kako svoju, tako i moje djece.

Bila sam mlada poduzetnica, proglašena za najbolju ženu poduzetnicu u RH, također među prvih pet poduzetnika u cijeloj državi, s najvećim porastom zaposlenih i ulaganjima u proizvodnju. Proizvodnja je napredovala, imovina se povećavala, radnici bili zadovoljni. Mjesečni promet poduzeća je bio zavidno visok, poduzeće je raslo i napredovalo i gotovo da nisam trebala osjećati strah od nekakvog rizika.

No tamo gdje ima zadovoljstva, ima i zavisti, a i gladnih usta koji su navikli jesti s punog stola.

Kroz kratko vrijeme počela su podmetanja. Žena u poslu, sama, nezaštićena, a u Hrvatskoj je "reket" već odavno posao broj jedan. Kažu da kad vrijednosne brojke premaše šest nula da više nema ni bratstva, ni prijateljstva, pa čak ni poznanstva. Svi se pretvaraju u tvoje neprijatelje.

Već sam napomenula da stvari ne izgledaju uvijek onako kako se na prvi pogled čine. Nad nekretninom u vlasništvu poduzeća prije punih deset godina pokrenut je ovršni postupak i upis založnog prava za dug star sad već osamnaest godina, a po kreditu koji nije bio moj dug niti tog poduzeća (radilo se o namještenom procesu).

Godine povlačenja po sudovima i rješavanja sudskih sporova doslovce su iscrpile i poduzeće i moj privatni račun.

Sav privatni novac, osim ulaganja, trošila sam i na rješavanje sporova, i zatvaranje obveza u poduzeću koje sam preuzela ulaganjem vlastitih sredstava.

Kao zakonski zastupnik tvrtke, uz još jednog direktora sklopili smo ugovor o kupnji nekretnine i preuzimanju kreditne obveze sa bankom koja je već imala upisano založno pravo na nekretnini.

Načinjen je raskid ugovora o kreditu koji je glasio na pravnu osobu – prethodnog vlasnika nekretnine, a sklopljen novi okvirni ugovor temeljem kojeg se banka čije je založno pravo bilo upisano u prvom prvenstvenom redu trebala ponovno upisati na isto mjesto u teretovnici, ali ovaj put kao vjerovnik novog vlasnika nekretnine a koji je istu stekao valjanim pravnim poslom – kupoprodajnim ugovorom, preuzimanjem kredita i otplatom u iznosu od milion i dvjestotisuća maraka. Prijedlogu su bile suglasne sve stranke u postupku.

Uvidom u zemljišne knjige u Dugom Selu utvrđeno je da u z.k. ulošku u kojem su nekretnine upisane postoje upisi tereta dvije banke, jedne čiji je kredit preuzet za kupnju nekretnine, i drugi za koje je banka vjerovnik dala brisovno očitovanje jer je kredit u cijelosti podmiren.

No, prilikom uknjižbe vlasništva došlo je do problema koji prethodno nisu bili vidljivi u zemljišnim knjigama. Tek samostalnom istragom, i uvidom u spis došlo se do slijedećih saznanja.

Bivši vlasnik nekretnine tj. dužnik državne banke je bio prijatelj sa predsjednikom suda koji punih osam godina nije upisao založno pravo u korist banke koja je isplatila kredit još davne 1992 godine, i to s rokom dospijeća od tri godine, već je tek 2000 godine tj. osam godina nakon sklopljenog ugovora o kreditiranju i isplate, donio – zemljišno knjižno rješenje o ovršnom upisu založnog prava u kojem stoji da je isto primljeno u z.k. odjel 21. travnja a da je donešeno na temelju rješenja od 25. travnja?? iste godine. Rješenje nije dostavljeno niti jednoj stranci u postupku, niti je na njega bila dozvoljena žalba. U rješenju su navedeni netočni podaci o zemljišno knjižnoj čestici, no to nije spriječilo zemljišno knjižni odjel da po nalogu suda upišu hipetekarni zalog i to u korist vjerovnika bivšeg vlasnika nekretnine.

Zbog svog propusta sud se pravdao činjenicom da zbog komasacije zemljišne knjige nisu bile ustrojene no suprotno tome govori činjenica da su 1996 godine već pravomoćno bila upisana založna prava druge dvije banke koje također nisu obaviještene o promjeni stanja u zemljišnim knjigama i o povredi svojeg prava.

Dužnik je uz kredit dobio od državne banke i Plan otplate kredita sa „proizvoljnom kamatom“ – „posebni aranžman“ pa se nije niti uzbuđivao previše oko otplate.

Unatoč neprekidnoj blokadi žiro računa i trajnom nepodmirivanju obveza 1998 godine državna banka povlači akceptni nalog i deblokira njegov račun, a povlači se i prijedlog za stečaj dužnika.

Evo kratkog slijeda donešenih rješenja; Općinski sud u Dugom Selu prihvatio je 2000 godine u srpnju prijedlog za uknjižbu prava vlasništva novog vlasnika, predanog u svibnju 2000 godine kao osnovan i donio rješenje kojim određuje uknjižbu, brisanje prethodno upisanih hipoteka i upis novih na isto mjesto, te uknjižbu brisanja tražbine za kredit koji je otplaćen.

Rješenje je postalo pravomoćno također u srpnju 2000 godine, no do danas tj. do 2010 nije provedeno.

Točnije, sud je odmah proveo uknjižbu prava vlasništva u korist novog stjecatelja nekretnine, no ne i brisanje prethodno upisanog založnog prava i upisa novog, već je novim rješenjem odlučio o upisu založnog prava u korist državne banke za kredit iz 1992. godine iako je ovo prethodno donešeno, za brisanje tražbina, već bilo pravomoćno.

Založno pravo je upisano 21. travnja a donešeno temeljem rješenja od 25. travnja 2000 godine (bez dostavne naredbe i bez upute o pravnom lijeku) pa je temeljem zakonskih odredbi rješenje u ovakvoj formi ništavno jer je donešeno bez prava stranaka da se na njega očituju.

Vlasnik nekretnine nije imao pravo ustati brisovnom tužbom (odbijena je) iz razloga što brisovnu tužbu može podnijeti samo stranka čija su prava u trenutku upisa povrijeđena. Kako se istovremeno provodio i upis prava vlasništva, a rješenjem koje nije dostavljeno strankama je istovremeno upisano i založno pravo, prethodni vlasnik nije imao više ni interesa niti volje ustati brisovnom tužbom, jer je nekretninu prodao, dok novi vlasnik na to zakonski nije imao pravo.

U siječnju 2001 godine isti sud donosi Dopunu rješenja pod istim brojem kao i rješenje od 25. travnja 2000 godine a kojom dopunom nadopunjuje prethodno upisano založno pravo banke prema kojoj vlasnik nekretnine nema nikakvih obveza, i to dvostruko većim iznosom tj. povećava ga sa četiristotisuća maraka na osamstotina tisuća maraka.

I ovaj put sud propušta obavijestiti stranke, tj. donosi isto, samo nadopunjeno rješenje, odlučujući u njemu o povećanju iznosa zaloga, iako je dužnik nekretninu prodao, a upis prava vlasništva u korist novog vlasnika upisano je u zemljišne knjige još prije godinu dana pa je sud bio dužan ovo rješenje dostaviti svim strankama uključujući i vlasnika nekretnine. Ovo rješenje do danas nije nigdje zabilježeno u zemljišnim knjigama!!!

Rješenja o upisu založnog prava i Rješenje o dopuni rješenja o upisu založnog prava je sudac donio osam godina nakon što je kredit isplaćen dužniku, i godinu dana nakon što je vlasnik nekretnine postala druga pravna osoba.

U rujnu 2001 godine sud donosi Rješenje o ispravku dopune rješenja (sve pod istim brojem) kojim ispravkom osim što povećava iznos zaloga mijenja i raspored upisa u teretovnici na način da se ovi tereti upisuju ispred postojećih upisanih tereta, iako se dug po ovom založnom pravu uopće ne odnosi na vjerovnikovog dužnika, niti na vlasnika nekretnine??

Zakon o parničnom postupku jasno određuje odredbe koje se primjenjuju i na ispravljanje rješenja, pa je propisano da sudac pojedinac koji je donio rješenje može u svako doba pa i po službenoj dužnosti ispraviti pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnosti prijepisa rješenja sa izvornikom, a koje u ovom slučaju ne postoje.

Sud prvog stupnja izrekom rješenja o ispravku ponovno meritorno odlučuje o prijedlogu vjerovnika tako da je rješenjem o ispravku donešena potpuno nova odluka o zemljišno knjižnom stanju, što ranijim odlukama suda uopće nije bilo niti suđeno.

Ovakom postupanjem suda povrijeđena je odredba Zakona o zemljišnim knjigama kojim je propisano da se pogreške u upisu koje se opaze nakon provedenog upisa mogu ispraviti po službenoj dužnosti, bez vođenja postupka za ispravak pogrešnog upisa, samo ako takav ispravak ne bi dovodio u pitanje već stečena prava niti bi dovodio u opasnost osobe koje postupaju s povjerenjem u zemljišne knjige.

Na ovo rješenje je pravodobno podnešena žalba Županijskom sudu koja je uvažena 2003 godine, a rješenje na koje je žalba podnijeta ukinuto. Po ovom rješenju i uputama drugostupanjskog suda općinski sud nije do danas postupio.

Sva rješenja u zemljišno knjižnom postupku donešena po ovom nižem sudu imaju isti broj, a sud višeg stupnja utvrdio je da je prvo rješenje od 25. travnja 2000 godine ništavno jer je donešeno bez prava na žalbu, tj. bez prava da se stranke o njemu očituju, dok je ispravak rješenja iz 2001 godine (pod istim brojem) ukinut, pa dakle, niti jedno od opisanih rješenja ne postoji.

Unatoč jasnim zakonskim odredbama, i obvezi nižeg suda da donese novo rješenje sukladno uputama višeg suda, Općinski sud 2004 godine samo nadopisuje mehaničkom pisaćom mašinom rješenje staro 4 godine tj. (Pouku o pravnom lijeku) i opet ga ne dostavlja strakama u postupku (na rješenju nema dostavne naredbe), već samo poštom upućuje bivšem vlasniku nekretnine tj. dužniku, a koji je u međuvremenu brisan iz sudskog registra jer je nad njim proveden sumarni eliminacijski postupak.

Unutar tog perioda dok se po žalbama rješavalo na županijskom sudu, rješavalo se i o prijedlogu za ovrhu po prijedlogu državne banke, protiv ovršenika, njihovog dužnika, a koji je odbijen uz obrazloženje da založna prava na kojima ovrhovoditelj temelji svoj prijedlog za ovrhu nisu upisana u zemljišne knjige već je o upisu založnog prava i prvenstvenom redu zasnivanja založnog prava ovrhovoditelja odlučeno rješenjem suda od 21. rujna 2001 godine a koje nije postalo pravomoćno, pa je stoga prijedlog za ovrhu valjalo odbiti do konačnog upisa založnog prava. Nakon pravomoćnosti i provedbe rješenja ovog suda kojim se odlučuje o upisu založnog prava, ovrhovoditelj može podnijeti novi prijedlog za ovrhu na nekretninama ovršenika.

Na ovo rješenje je ovrhovoditelj tj. državna banka podnijela žalbu višem sudu koja je odbijena, a odbijen je i prijedlog za stečaj njihovog dužnika.

Iako je prethodno rješenje iz 2001 godine kojim se rješavalo o upisu založnog prava ukinuto rješenjem višeg suda, a neki žalbeni postupci se još uvijek vode pred županijskim sudom na temelju žalbe radi onog nadopisanog rješenja (isti broj kao i sva prethodna rješenja) a kojim se rješava potpuno ista stvar (prekršeno pravilo: „ne dvaput o istoj stvari“) to nije spriječilo ovrhovoditelja-„nevjerovnika“ da unatoč nepravomoćnom i nezakonitom upisu založnog prava, i ukinutom rješenju o upisu založnog prava po višem sudu, podnese novi prijedlog za ovrhu protiv „nedužnika“ o kojem je sud nižeg stupnja odlučio rješenjem i ovrha je ovaj pokrenuta iako je stanje u zemljišnim knjigama bilo jednako kao i prilikom prijedloga za ovrhu protiv njihovog dužnika, osim što je rješenje koje tada nije bilo pravomoćno, u međuvremenu i ukinuto, pa dakle, zakonski gledano, založno pravo nije niti upisano.

Na isto je pravodobno podnešena žalba.

Nekoliko dana kasnije, sud zaključkom upisuje zabilježbu ovrhe na nekretnini nedužnika, i o istom ne obavještava stranke, a tek nakon usmene intervencije pod istim brojem donosi i rješenje o zabilježbi ovrhe na koje je žalba dozvoljena??

No sva ova ispravljena, dopunjena, nadopisana i krivotvorena, a potom ukinuta i nepravomoćna rješenja ne sprečavaju ovrhovoditelja i sud da provode ovrhu na imovini nedužnika.

Prilikom očevida na terenu i pokušaja procjenjivanja nekretnine radi prodaje, sudskom vještaku i predsjedniku suda je novi vlasnik nekretnine zapriječio ulaz u tvornicu, a zbog čega se predsjednik suda pozvao na svoje zakonsko pravo da slijedeći put provede postupak uz prisustvo policijskih službenika, a upozorio nas je i na moguću zatvorsku kaznu zbog ometanja rada suda.

Nakon niza podnesaka i pritužbi Ministarstvu pravosuđa, pa i Općinskom državnom odvjetništvu (zbog krivotvorina i zlouporaba položaja suca) kao i posjeti Županijskom sudu i njihove intervencije, Općinski sud donosi u ožujku 2006 godine novo rješenje tj. Ispravak ispravka dopunskog rješenja. Ispravljano rješenje je nepravomoćno i ukinuto rješenjem Županijskog suda još 2003 godine, pa se ne može niti donositi ispravak ispravka dopune rješenja kada o prvom rješenju nije pravomoćno riješeno.

U sudskoj praksi nije niti poznat takav fenomen Ispravak ispravka dopune rješenja pa nije niti sasvim jasno što je sudac ovim rješenjima želio riješiti i temeljem kojeg zakona je postupao.

Iz upute drugostupanjskog suda proizlazi da je Općinski sud sukladno Zakonu o zemljišnim knjigama bio dužan u zakonskom roku poništiti pobijano rješenje, novo rješenje o upisu založnog prava uputiti strankama, i to vlasniku nekretnine, pa tek nakon što se postupak po rješenju od 21.04.2000. pravomoćno okonča donijeti drugo rješenje koje će ovisiti o činjenicama koje će utvrditi u postupku.

No sudac nije postupio prema odredbama ZZK, kao niti prema uputama drugostupanjskog suda, pa niti stranka nije mogla sukladno zakonu u potpunosti štititi svoja prava.

S bivšim vlasnikom je predsjednik suda često odlazio na ručkove, a jednom godišnje i na skijanje, i doslovce nije bilo načina da se predsjedniku suda na razuman i normalan način ukaže na učinjene pogreške jer on o tome jednostavno nije želio ni slušati, dok su svi pisani podnesci završavali u ladici bez da se po njima postupalo. On je postupao upravo onako kako je odgovaralo njegovom prijatelju i državnoj banci, a odgovaralo im je da se problemi naprave knjižnom sljedniku nekretnine kako bi se stvorili uvjeti da se nekretnina proda u ovršnom postupku a bivši vlasnik bi je ponovno kupio, ovaj put neopterećenu kreditima.

Kako se radi o predsjedniku suda, unatoč raznim predstavkama, podnescima, prigovorima, tužbama, žalbama pa i ustavnim tužbama, stvari se nisu pomicale s mrtve točke.

Da bi se uopće pokrenuo bilo kakav postupak za odgovornost suca, prijedlog za suspenziju ili ispitivanje kaznene odgovornosti mora istaknuti predsjednik suda a ne građanin ili stranka, a kako se u ovom slučaju radilo upravo o propustima predsjednika suda, nije bilo nade da će on ikada odgovarati za nezakonitost u svom poslovanju i zlouporabu položaja jer normalno da neće prijaviti sam sebe za utvrđene nepravilnosti.

Iako je ovršenik, odnosno u kaznenom postupku oštećenik, podnio Kaznenu prijavu protiv sudaca koji su donosili ispravke, Ispravke dopuna, nadopune i dopisivanja rješenja, a potom i Prijedlog za stegovni postupak Državnom sudbenom vijeću, niti na jedno nije dobio očekivanu reakciju. Državno sudbeno vijeće je odgovorilo da nije došlo do kaz. djela zlouporabe položaja i ovlasti jer zbog nedostatka suglasnog sporazuma stranaka, rješenjem nisu mogli odrediti uknjižbu založnog prava, što je apsolutno netočno, i Državno sudbeno vijeće je svojom Odlukom zaštitilo predsjednika suda i sutkinju.

Od Ministarstva je zatražena revizija svih spisa koji se odnose na ovu stranku, interveniralo se kod svih institucija od značaja, no predsjednik suda uvijek je znao zakočiti postupak.

Prolazile su godine, mijenjali su se ministri. Čak tri ministra pravosuđa, tri ministra financija, dva predsjednika države, i tri premijera su se promijenili ali na sudu je stanje ostalo nepromijenjeno.

Svi su bili obaviješteni o ovim nepravilnostima, većinu osoba od značaja sam osobno posjetila i ukazala na svoj problem. Neki su se čudili i lupali odmah „šakom o stol“ obećavajući hitnu intervenciju, dok se još mogu sačuvati radna mjesta, no nije se dogodio apsolutno nikakav pomak nabolje. Dapače, nakon što su mnogi bili informirani o ovoj situaciji samo se stanje još više pogoršavalo.

Razgovarala sam sa svakim tko god mi je mogao dati nekakav koristan savjet. Neprekidno sam tražila pravdu i čvrsto vjerovala da ću se uspjeti izboriti za nju.

Uspoređujući zakonske odredbe sa postupanjem suda vrtilo mi se u glavi jer se baš sve kosilo sa važećim zakonima.

Naučila sam napamet Građansko pravo, Sam svoj odvjetnik, Zakon o parničnom postupku, Zakon o zemljišnim knjigama, Zakon o vlasništvu, Zakon o obveznim odnosima, a na koncu i Stečajni i Ustavni zakon.

Dane i dane sam provodila uz internet proučavajući sudska rješenja i pokušavajući pronaći bar nešto slično kao u mom slučaju. Uzalud. Činilo mi se da sam potpuno usamljena. Kako je vrijeme prolazilo tako sam sve više bila prisiljena usavršavati se i samostalno proučavati sudsku praksu i propise.

Razgovorom sa predsjednikom građanskog odjela Županijskog suda malo sam se utješila, ipak se nadajući pravdi.

-„Ako je samo pet % istina od ovog što ste mi opisali, rekao je, onda je ovo prestrašno, a vi ste vi pravi heroj!“

-„I jesam, rekoh ponosno. Ali od herojstva se ne živi! Molim vas da što hitnije riješimo problem, kako ne bi bilo prekasno!“

Iako je općinski sud odbacio Privatnu kaznenu tužbu tj. Optužni prijedlog oštećenika kao tužitelja protiv okrivljenih sudaca, Vrhovni sud je žalbu ipak uvažio i vratio predmet na ponovno odlučivanje, no predmet se negdje zametnuo.

Na upite Ministarstva pravosuđa o stanju spisa, (nakon mojih ponovnih pisanih intervencija) predsjednik suda je odgovorio, da se mojim čestim podnescima opstruira rad suda.

Shvatila sam da ja kao građanin nemam apsolutno nikakvu mogućnost utjecati na odgovornost sudaca bez obzira na težinu pogreški i počinjenu štetu.

Doživotni imunitet i radno mjesto sve do mirovine, dao im je i doživotnu sigurnost i zaštitu od njihovih pogrešaka.

Naravno da ni jedno od nadležnih tijela nikad nije pozvalo predsjednika suda na red ni zbog opisanih propusta i kaznenih djela, niti iz razloga što je više puta proslijedio na Županijski sud nepotpuni spis, pa se nakon godinu dana čekanja reda spis vraćao na dopunu nazad istom sucu i opet iz početka, nova godina čekanja. Tako za svaki spis posebno. Nizale su se godine....

Često sam se pitala što bi bilo kad bi kirurg zaboravio vratiti jetru u trbušnu šupljinu nakon operacije, ili kad bi zaboravio spojiti krvne žile kod operacije srca, zašiti ranu... Bi li bio odgovoran za smrt pacijenta ili teške posljedice po život koje je izazvao svojim nemarom?

Kad će predsjednik suda biti odgovoran za posljedice svojih postupaka uslijed kojih su mnogi ljudi ostali bez zdravlja, bez svojih radnih mjesta, i bez teško stečene imovine?

Svatko bi trebao raditi svoj posao odgovorno i savjesno i odgovarati za svoje propuste bez obzira o kojem radnom mjestu se radi, a kad se radi o sucima, tada naročito, jer u njihovim je rukama sudbina stanovnika Hrvatske.

Na žalost, imunitet i doživotni izbor na mjesto suca koji imaju daje im sigurnost i zaštitu i pravo na pogreške koje drugim građanima nisu dozvoljene.

Kad bih zatražila uvid u spis da vidim gdje je zapelo, i u kakvom je stanju spis, uvijek bih dobila obavijest da je spis kod predsjednika i da ga mogu vidjeti samo uz njegovu dozvolu, odnosno u prijevodu – nikad.

U nekoliko navrata tražila sam izuzeće suca, no i to bez uspjeha. Činilo se da je svaka borba unaprijed osuđena na propast i da mi dani prolaze u vođenju suludih bitki.

Neki su me nagovarali da odustanem od svega, neki su mi se smijali, poneki su gledali na sve to s prijezirom.

-„Tko joj je kriv“, govorili bi.

- „Mogla je paziti kamo i kako ulaže novac!“ „Polakomila se za još više“ – govorili su drugi.

Malo tko je shvaćao i razumio da ja volim proizvodnju, želim raditi i stvarati, a da najviše mrzim nepravdu koje je ovdje bilo na na pretek.

Puno njih nije niti vjerovalo da se takve stvari uopće mogu dogoditi, a ja nisam imala volje objašnjavati niti opravdavati se. Naročito nisam imala volje objašnjavati nikome činjenicu da sam zaista zdušno, i sa srcem podigla svu ušteđevinu, za koju se vrlo dobro može vidjeti slijed i porijeklo sa deviznog računa stranih banaka do naših, a zatim pretvaranje deviza u kune i potom ih ulagala sa ljubavlju u proizvodnju.

Isto to srce skoro mi je otkazalo kad zbog svih tih problema nisam uspjela naći zajednički jezik sa bankom koja nije imala više strpljenja ni volje čekati godine i godine da se dugotrajni sudski sporovi riješe pa je pokrenula ovrhu nad strojevima.

Desetak dana bila sam pod antiastmaticima nakon njihove odluke da provedu ovrhu nad strojevima, jer sam bila u stanju krajnjeg šoka.

Ne znam tko bi mogao preživjeti sliku u kojoj se sa aparatima za rezanje željeza strojevi režu na komade jer drugačije nisu mogli biti izveženi iz pogona, iako su nakon toga postali gotovo bezvrijedni. Smisao je bio demontirati ih i odvesti da bi se ispoštovala procedura.

Ni činjenica da sam svoj privatni stan ponudila u zamjenu da se strojevi ne diraju, nije bila dovoljno vjerodostojna za banku da bi stala s ovrhom.

Još teže je bilo gledati kako je radnicima koji su radili na demontaži bilo teško odviti kabel na stroju, već su jednostavno ga presjekli i onesposobili za rad.

Kierkegaard kaže da je utjeha sukobiti se sa cijelim svijetom. Čovjek koji se na to odluči ipak u aureoli junaka dobiva neku zadovoljštinu. Užasno je, naprotiv, sukobiti se sa samim sobom

Svemu ovom je prethodio i pokušaj dogovora sa bankom s kojom se spor vodio a radi preuzimanja duga njihovog dužnika, za koji sam tražila reprogram kako bismo prekinuli sporove, a i nešto dodatnih sredstava kako bi se tvrtka ipak oporavila nakon svega.

Nije taj zahtjev treba biti ni malo čudan s obzirom da su kreditirani i drugi poduzetnici, mnogi među njima i prilično lošeg pa čak i nikakvog boniteta, (o svemu sam naknadno skupila dokaze), te sam smatrala da je taj prijedlog najbolji način da prekinemo sporove a ja sačuvam tvornicu i radna mjesta.

Radilo se o iznosu većem od sedamstotisuća eura tuđeg duga, koji je s kamatom kroz godine dosegao iznos veći od milion eura a datira iz 90-tih godina.

Nekretninu sam preuzela 2000 godine i do tada nitko nije tražio od svog dužnika niti jedne lipe, a kad sam ponudila da dug preuzmem na mene se sručila gomila problema jer sam taknula u osinje gnijezdo u koje nisam smjela dirati ni pod koju cijenu.

To je bio dug za koji se nije smjelo znati, i sve bi bilo u najboljem redu da ja pukim slučajem nisam ušla u vlasništvo poduzeća koje je kupilo nekretninu.

Bivši vlasnik je imao dobre kontakte u svim strukturama pa je unatoč legalnoj prodaji nekretnine svima ispričao sasvim drugu priču i prikazivao se kao jadnik i žrtva kako bi ih uvjerio da mu je potrebna njihova pomoć pri ponovnom preuzimanju nekretnine.

Iako sam vlasništvo stekla ulaganjem vlastitog novca i kupnjom udjela u temeljnom kapitalu, mnogi su s jalom predbacivali i tu činjenicu. Neshvatljivo im je bilo da bi netko u to vrijeme imao toliki novac i taj novac uložio u proizvodnju.

Nije to bilo takvo vrijeme jer mnogi koji su imali gotov novac radije su ga trošili na zabavu, a većina ga nije ni imala, već su ga stjecali nepovratnim kreditima, ili onim kreditima koje su sami pretvorili u nepovratne.

Stvari su po mene i moje poduzeće bile sve gore i gore i nije bilo izgleda da se išta riješi.

Bila sam izložena mnogim pritiscima, sa svih strana, vjerovatno – prvo zbog atraktivnosti nekretnine, a potom zbog činjenice da sam postala „trn u oku“ koji doslovno smeta i čačka po nećemu što bi trebalo ostati „stroga tajna“.

Unaprijed svjesna činjenice što će se dogoditi i koji je slijedeći slijed događaja o istom sam obavijestila institucije koje potiču proizvodnju, poduzetnike, zapošljavanje, s nadom da ću naići na razumijevanje i podršku.

Pismom zamolbe i prijedlogom obratila sam se i banci koja je „zaboravila“ upisati svoje založno pravo prethodnih deset godina.

Da bi se dug zatvorio, ponudila sam im, osim nekretnine kao zalog, i tvrtku sudužnika a potom i prijenos vlasništva temeljnog udjela poduzeća na banku, kako bi banka u svakom trenutku mogla pratiti sve korake u poslovanju, a također i dodatne nekretnine, no sve uzalud. Jedan od kvalitetnijih prijedloga je također bio da ova državna banka iznos oko kojega smo se sporili a koji nije dug mog poduzeća, unese kao svoj udjel u temeljni kapital, a da poduzeće dalje uredno servisira svoje obveze prema banci čije založno pravo je bilo upisano.

Razgovoru su bili prisutni predstavnici banaka, i predsjednici uprava, no član uprave banke s kojom se vodio spor je istaknuo da to nije njihov novac, već preuzet ugovorom o cesiji od bivšeg Fonda još davne 1996 godine te da oni i nisu previše zainteresirani za rješavanje tog predmeta i naplatu.

Razlozi zbog kojih je s moje strane ponuđeno preuzimanje tuđeg duga je bio vrlo opravdan. Naime, zbog sudskog spora je tvrtka, unatoč kvalitetnim ugovorima i dobrom poslovanju dospjela u grupu rizičnih plasmana jer kolateral više nije bio kvalitetan, a zbog spora nad nekretninom nije niti bilo mogućnosti zadužiti se kod bilo koje druge banke (dospjeli smo u D kategoriju).

Osim toga tvrtka je bila izvoznik, proizvođač, a u proizvodnji je koristila isključivo domaće resurse i zapošljavala trideset pet ljudi.

Također nije bilo moguće postići dogovor sa bankom kod koje smo kredit preuzeli za kupnju nekretnine, i koja je također trpila štetu zbog visoke rezervacija prema Narodnoj banci (zbog nesigurnog kolaterala) , i postojala je prijetnja da kredit jednokratno dospije na naplatu, a to bi bio potpuni slom. Prednost državne banke u dugotrajnom sporovima i rizičnosti naplate je i u tome što oni nisu dužni izdvajati sredstva za rezervacije prema Narodnoj banci, pa niti nemaju dodatne troškove. Oni se mogu sporiti vječno bez da to utječe na njihovu financijsku stabilnost.

Bezbroj sastanaka, dostavljanja dokumentacije, pregovaranja i predlaganja, ništa. Baš ništa nije dalo rezultate, i nikoga nije bilo briga. Čak niti činjenica da i bez dijela strojeva tvrtka može dalje normalno poslovati jer je dobar dio strojeva još ostao nije smekšala pregovarače. Više od tri godine izgubljeno je u pregovaranju oko preuzimanja tuđeg duga.

Sve više i više su pokazivali da im nije stalo, i da im je u stvari apsolutno svejedno što će se sa tvrtkom i zaposlenima dogoditi.

Razgovori su postali teški i mučni, a osobno sam, iako vrlo ustrajna i mirna osoba, više puta došla do ruba suza tijekom razgovora, zbog tvrdih i nesalomivih stavova druge strane.

-„Tko ste vi da ja tu s vama gubim vrijeme i sastančim po cijeli dan?“ obratio mi se predsjednik uprave.

-„Ja sam predsjednik uprave svoje tvrke, baš kao i vi svoje. Borim se za svoje ljude, stalo mi je do njih i njihovih obitelji“ – tiho sam odgovorila gledajući ga ravno u oči.

- „Vaši ljudi, vaši ljudi! Vi kao da ste Majka Tereza, pa pričate stalno o „svojim ljudima“!“ – nervozno i pomalo ljutito mi se opet obratio.

-„Nisam Majka Tereza, ali čula sam da se vi deklarirate kao veliki vjernik, pa eto i ja sam baš kao i vi, dobar vjernik, i želim da moji ljudi imaju sretan Božić ove godine i sigurna radna mjesta“ – gledala sam ga sa očima koje su bile kristalno sjajne, a samo ja sam znala da su bile sjajne od suza koje im zbog ponosa nisam htjela pokazati.

Uskoro sam shvatila da od svih pregovora neće biti ništa i da sam izgubila skoro tri godine uzalud. Oni su jednostavno za mene i moju tvrtku imali tvrdo srce i stroga pravila. Njih nije zanimao jedan čovjek, dva čovjeka, obitelj, obitelji. Oni su samo insistirali na tome da li se nešto uklapa u program ili ne. A to što se sva ova sudska rješenja i cijela procedura nije uklapala ni u kakvu sudsku praksu, niti u jedan program, ni zakon i što je to bilo teško objašnjivo bilo kome, to nije bilo važno. Istovremeno se druge tvrtke koje su u to vrijeme kreditirali uveliko nisu uklapale u program niti u uobičajene obrasce kreditiranja.

U Hrvatskoj su se plasirala sredstva "šakom i kapom" onim osobama i tvrtkama koje znaju "naći zajednički jezik" sa kreditorom unatoč činjenici da su bili nesolventni, i da se nisu uklapali u program.

U ovim slučajevima se nije marilo za ispunjavanje uvjeta i kreditiranje po javno prihvaćenom programu.

Činjenice niže navedene su dokaz da državna banka nema jednake kriterije prema svakome.

Navedene tvrtke unatoč blokadi žiro računa i problematičnoj povijesti poslovanja dobile su kredit u istom periodu, u kojem sam ja istovremeno tražila da preuzmem tuđi dug, a državna banka me odbila i unatoč tome forsirala ovrhu na nekretnini zbog tuđeg duga.

Dok su neke tvrtke – dužnici - državne banke odvozili strojeve pod hipotekom u Srbiju, moje strojeve u koje je uložen privatni novac, a ne novac banke, su rezali u staro željezo.....da bi me, kako god, spriječili da poslujem.

Što se dogadja sa onima koji nenamjenski potroše sredstva kao firme Drvoplast u stečaju iz Petrinje, Arena iz Križevaca, Ekonsat d.o.o iz Donje Čemernice, Hidro Mark - Gvozd, Krešimirovo drvo, Galtar d.o.o, Galtar promet d.o.o, Lika drvo iz Udbine, Drvna industrija Vrbovsko, Zagrebdrvo iz Grabrića, Česma d.d., THC, i mnoga druga poduzeća čiji su vlasnici dobili milijunska sredstva od državnih i drugih banaka i poticaje, sredstva koja nikada nisu vratili, a sada rade na novim programima (na istim nekretninama) preko drugih poduzeća, ali istih ili rodbinski povezanih vlasnika (brata, kćerke, supruge, sinovi i sl.) i planiraju nova zaduženja.

Uglavnom se uvijek radi po istoj shemi. Državna banka ili banka koja odobri kredit, a zaduži se kod državne banke (državna banka u tom slučaju ima nadhipoteku), odobri visoke iznose kredita na postojeću imovinu poduzeća koja je najčešće precijenjena, potom tvrtka ubrzo postaje nelikvidna i ne posluje dobro, prodaje ili iznajmljuje imovinu poduzeća s opravdanjem da tako rješava obaveze (naravno novoj firmi u vlasništvu istog vlasnika koji ju je osnovao), ili se predaje zahtjev za stečaj. Nova tvrtka traži ponovno kredit od HBOR-a koji i dobije jer je HBOR banka koja potiče proizvodnju, zaposlenost, poljoprivredu.

Došla sam do zaključka da su dakle, ovakovi slučajevi praksa u Hrvatskoj, a ne očuvanje proizvodnje i radnih mjesta.

Na isti način je postupila čak i Država osnivajući novu tvrtku „Valjaonica cijevi Sisak“ dok je „Željezara Sisak“ bila u vrlo lošoj financijskoj situaciji i u stečaju.

Željezara Sisak je krajem 80-ih, sa zaposlenih 14 tisuća radnika, proizvodila više od 300 tisuća tona čeličnih cijevi i 350 tisuća tona čelika godišnje. Ratna šteta dovela je do značajnih prekida u proizvodnji. U studenome 1995. Vlada RH je počela proces konsolidacije tvrtke privatizacijom tvrtki-kćeri, a Vlada je postala većinski vlasnik. Stečajni postupak u Željezari Sisak otvoren je 2001. U siječnju 2002. glavnina imovine i zaposlenika Željezare u stečaju prodani su ruskoj tvrtki Truboimpex, te je osnovana Željezara Sisak - Nova, a nakon devet mjeseci imovina je vraćena stečajnom upravitelju. U ožujku 2003. ruska tvrtka Mechel Steel grupa kupila je svu imovinu i preuzela svih 1607 zaposlenika te osnovala novu tvrtku Mechel Željezara. No u rujnu 2004. otkazan je ugovor o prodaji između Mechela i HFP-a. Nakon dva neuspješna pokušaja privatizacije, HFP je osnovao novu tvrtku Valjaonica cijevi Sisak, u stopostotnom vlasništvu HFP-a. U kolovozu 2005. sva imovina Željezare Sisak u stečaju prenesena je na Valjaonicu cijevi Sisak??

DRVOPLAST d.o.o u stečaju iz Petrinje je bio u predstečajnom stanju u trenutku odobravanja kredita. Novac koji je isplaćen od Fonda za razvoj i HBOR-a nikada nije sjeo na račun tvrtke, račun tvrtke je bio blokiran u trenutku isplate kredita, a svi šute o tome gdje je i kome uplaćen. Strojevi koji su trebali biti kupljeni za isplaćeni novac, nikada nisu kupljeni niti je proizvodnja započela iako je to bila svrha kredita. U krugu firme neprekidno poslujuj tvrtke-kćeri Trgo-drvoplast d.o.o kasnije Europlast d.o.o, obje tvrtke vlasništvo supruge Dragana Čičića Đurđice Čičić (koji se usput rečeno terete da su financirali pobune u Petrinji protiv Hrvatske države i kupovali protutenkovske i protuavionske mine) i sva roba kao u izvoz odlazi k Draganu Čičiću u Kraljevo. U pilanskom dijelu su pokušale raditi dvije tvrtke, prva je bila DIP Turopolje, koja je tamo radila 3 godine, a potom Arkada d.o.o. Obje tvrtke izvoznici. Prva je zapošljavala stotinjak ljudi, druga je zaposlila 50 ljudi.

HBOR je dao novac DRVOPLASTU d.o.o Petrinja za kupnju opreme i proizvodnju stratch folije...... Novac nije uplaćen na žiro račun Drvoplast d.o.o jer je 2 mjeseca nakon isplate kredita zatraženo od Grada Petrinje da deblokiraju račun za iznos od 170.000 kn zbog blokade za dug komunalne naknade.

Ovo je dio popisa imovine pod založnim pravom HBOR-a za isplaćeni kredit (objavljeno u Narodnim novinama): 1.1. radni stol s nastavkom (1); 1.2. telefon (5); 1.3. vitrina s staklom (1); 1.4. veliki ovalni stol (1); 1.5. stolica-fotelja (8); 1.6. klima uređaj na zidu (2); 1.7. radni stol s nastavkom (6); 1.8. stol mali (6); 1.9. vitrina obična (5); 1.10. vješalica (2); 1.11. stolica (6); 1.12. ormarić (3); 1.13. fotelja (5); 1.14. šednjak na plin (1); 1.15. hladnjak (1); 1.16. metalna polica (2); 1.17. metalni ormar (2); 1.18. garderobni metalni ormar (20); 2. banka; 2.1. kancelarijski ormar (19); 2.2. ormar sa staklom (9); 2.3. stolica (1); 2.4. skladišna polica(3); dužnika DRVOPLAST d.o.o. Petrinja, M. Nemčića II. d. odv. 3, na založnog vjerovnika HRVATSKU BANKU ZA OBNOVU I RAZVITAK, Zagreb, Strossmayerov trg 9 radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 16.800.000,00 kn s ugovorenim rokovima obročnog vraćanja. (Broj: OU-25/03. od 14. II. 2003.) (2306)

Moram priznati da unatoč dobrom poznavanju politike rada banaka, još nikad se nisam susrela sa ovakvim pljenidbenim popisom tj. nikada nisam vidjela da bi netko pod zalog uzeo vješalicu, telefon, ili metalnu policu i sl.!!!

U pogonu su ostali drugi, polovni strojevi na koje je HBOR trebao imati založno pravo.

Strojevi koji su trebali biti kupljeni, nisu nikad dospjeli u Petrinju, već su navodno odveženi direktno u Srbiju zbog neodgovarajućih mjera.

Istovremeno se instaliraju drugi, polovni strojevi, radi ispunjavanja forme i omogućavanja rada tvrtkama-kćerima, a za koje nakon nekoliko godina Dragan Čičić pokreće sudski spor i dokazuje da su ovi, naknadno instalirani strojevi zapravo njegovo privatno vlasništvo, a ne kupljeni iz odobrenog kredita te stečajni upravitelj odobrava odvoz istih u Srbiju.

Dokaz ovome su slijedeći događaji.

U jedanaestom mjesecu 2008 godine, stečajni upravitelj dozvolio je da u krug DRVOPLASTA d.o.o uđu 4 kamiona s registracijom Novi Pazar, da skinu krov s hale, i izvuku kompletni pogon za preradu plastike prije nego li je pokrenuta ovršna prodaja od strane HBOR-a.

Strojevi su svi odveženi u Srbiju, a Europlast d.o.o, i Trgodrvoplast d.o.o - tvrtke Dragana Čičića i njegove žene Đurđice Čičić, kao i kćerke Adrijane - Adriko d.o.o, unatoč činjenici da strojeva za preradu plastike više nema, i dalje borave u krugu DRVOPLASTA uz blagoslov institucija i banke vjerovnika (državne banke).

Slijedeći u nizu od mnogih je KREŠIMIROVO DRVO d.o.o. Uprava firme dobila je nekih 2.000.000,00 eur od HBOR-a i naravno, ubrzo propala. Nekretnina je prodavana u stečaju nekoliko puta, a nakon što joj je vrijednost dosegla najniži iznos kupio ju je jedan od bivših vlasnika.

EKON-SAT d.o.o u Čemernici Donjoj je tvrtka koju je osnovao bivši direktor velesajma, dok je njegov sin bio direktor. Fond za razvoj je investirao u pogon, koji je naravno "pukim slučajem" odvežen i montiran na drugo mjesto prije nego što je firma otišla u stečaj, tako da je na prodaju ostala gola zemlja za čiju prodaju je pripremljen vjerovatno isti scenarij. (Podaci o trenutnom stanju ove nekretnine su nepoznati)

GALTAR d.o.o - o njemu je već napisano članaka i članaka u dnevnom tisku. Kredit od 72.000.000,00 DEM hrvatskih banaka i nadhipoteke HBOR-a što znači da je HBOR dao sav novac jer su se banke kod HBOR-a zadužile, a osiguranje su između ostalog i dvije trošne kućice u Dubovcu i Okučanima koje ne vrijede 2.000 DEM. GALTAR d.o.o ima nekoliko novih tvrtki koje su osnovane s namjerom daljnjeg prebacivanja imovine, što je uspješno učinjeno te se u stečaju prodavala nekretnina, jer pokretnina gotovo da i nije bilo.

DI GVOZD - tvrtka koja je u kuponskoj privatizaciji kupljena za cca 150.000,00 kn dok nekretnine koje su bile vlasništvo Fonda za privatizaciju vrijede više od 30.000.000,00 eur. Nakon kupovine je većinski dioničar podigao kredit u Hypo banci, u iznosu od 1.200.000,00 eur, potom je kredit upisan na obje čestice u veličini od 75.000,00 m2, a potom je on svojim intervencijama uz pomoć prijatelja zamolio banku da se privremeno ispiše dok on raspalcelira zemljišta jer mu je to navodno potrebno zbog lokacijske. Nakon ponovnog upisa Sud upisuje kredit na samo jednu novu česticu, a druga čestica ostaje čista i nude je HBOR-u kao garanciju za kreditiranje linije za proizvodnju peleta. Naravno da kredit i dobivaju opet u iznosu od cca 2.000.000,00 eur. Linija nije niti dana radila, kao niti tvrtka DI GVOZD koja je godišnji promet imala svega 200.000,00 kn što nije dovoljno ni za plaćanje struje koju su naravno iskopčali. Tvrtka otišla u stečaj, iako HBOR sa stečajnim dužnikom nema nikakve veze, jer tvrtka koja je dobila kredit od HBOR-a na temelju hipoteke na nekretnini u vlasništvu DI GVOZD-a samo je najmoprimac u prostoru DI GVOZD-a!!!!!!!

LIKA DRVO - Kredit u iznosu od cca 4.500.000,00 eur radila je nešto manje od godinu dana. Strojevi se raspačavaju bud zašto, nekretnina se sad već prodaje za puno manji iznos od procijenjene vrijednosti i upravo se „sređuje“ kredit za ponovnu kupnju.
"Pepi" je nova firma koju je Stjepan Hrešč u Udbini otvorio na ime svoje supruge, i u kojoj radi dvadesetak ljudi, a "podružnica" je i u Jasenovcu, gdje je zaposleno 40 ljudi, mahom bivših radnika Lika drvo sistema.

Nakon što su Lika drvo sistemi propali, počele su priče kako je Hrešč na to područje od posebne državne skrbi otišao samo radi povoljnih kredita HBOR-a koji su bili plasirani preko Privredne banke Zagreb.

DVOR NA UNI - Strojevi su rasprodani u staro željezo? Isto tako raskopane su i sušare i pariona, trafostanica. Stečajni upravitelj je to sve porješavao djelomice na crno, djelomice preko papira, ali uglavnom jedino što je ostalo je zemlja, za koju se naravno još nitko ne zanima dok se ne sredi još jedan kredit u HBOR-u od cca 5.000.000,00 eur jer se ispod tog iznosa ne isplati kretati u ozbiljnije poduhvate. Trenutno se oko zemljišta i hala grebu stari vlasnici i ulagači koji sa stečajnim dogovaraju uvjete kupnje. Malo je poznata činjenica da je stečajni upravitelj u suglasju sa zainteresiranima koji su „pokupovali“ bez novca pokretninu u staro željezo, istu prodali dalje bez da su je prethodno isplatili, a potom sa tim istim novcem od prodaje pokretnina imaju namjeru kupiti nekretnine kojima je sad znatno pala cijena. Osnovana je i braniteljska udruga koja bi preko DABE – tj. Državne agencije preuzela nekretninu, a iz poticaja dobili sredstva za „navodni rad“ iako u ovom slučaju branitelji vjerovatno ne znaju da služe samo kao pokriće za mnoštvo makinacija.

Tvrtka ARENA Križevci sa dugovima od preko 36.000.000,00 DEM u Poštanskoj i Privrednoj banci. Tvrtka otišla u stečaj, a supruga direktora i bivšeg vlasnika osnovala nove tvrtke „Mopar“ d.o.o i „Monolit“ d.o.o koje rade u istom krugu, u svim pogonima, dok je kćerka direktor. I tako "pojeo vuk magare". Krediti su svi u stečaju otpisani, a nova tvrtka se u izgrađenom pogonu dalje snalazi kako zna i radi uz najpovoljnije uvjete već godinama.

GARSTIL d.o.o - tvrtka otišla u stečaj, nekretnina prodavana na javnom natječaju a kao većinski vjerovnik kupila ju je Banka na drugoj dražbi. No i to je samo „mazanje očiju“, jer je tvrtka GARSTIL d.o.o prije toga osnovala novu tvrtku, zabiježila spor u zemljišnim knjigama i u tvornici uredno dalje posluje i ne izlazi iz pogona????

ZAGREBDRVO - vlasništvo Zdravka i Ivića Pašalića. Zaduženost preko 70.000.000,00 DEM u Poštanskoj banci, Karlovačkoj bancii, Hypo banci. Osnovana nova tvrtka Adriadrvo koja posluje na istoj nekretnini, a dugovi prema Zagrebdrvu otpisani!!!!

Eto to je samo mali primjer što se sve događa. Na ovim stranicama nije evidentirano niti 5% svih tvrtki u kojima se proveo potpuno isti scenarij. Javna je tajna koje su sve tvrtke još na isti način došle do kapitala za poslovanje, i na isti način „zatvorile svoje stare obveze“.

A mi ostali moramo plaćati tuđe dugove i tuđe kredite, i još se moramo sramiti pred drugima što smo budale.....

Iza svojih leđa često sam čula podrugljive komentare.

-„Luđakinja“, govorilii bi. „Ta žena nije normalna.“

- „Kako je samo uporna, kad će već jednom odustati?“ – šaputali su.

Nitko nije shvaćao da sam bila i više nego normalna i da sam vrlo dobro razumjela cjelokupnu situaciju, baš kao i sve programe i ponuđene opcije. Bila sam i dovoljno pametna da pronađem izvore svih obavijesti, te da ih sve skupim zajedno kao dokaz o kriminalnim makinacijama.

Zvali su me državljani naše zemlje iz svih krajeva, sa dokazima, informacijama i zamolbama da nešto učinim. Činila sam im se dovoljno hrabra i poštena da bih možda mogla zaustaviti ovu lavinu kriminala u svim krajevima zemlje.

Ljude je to boljelo, još ih boli, samo, na žalost iz straha za vlastiti život i odmazdu nemaju dovoljno hrabrosti da izađu s činjenicama u javnost.

„....Odnos institucije prema individui češće je određen nerazumijevanjem, krutošću, odbijanjem itd. nego razumijevanjem, fleksibilnošću, prihvaćanjem....“

Tanja Dabo, umjetnica

Unatoč mojim prilično kvalitetnim obrazloženjima, čvrstim garancijama, ugovorima sa strancima, 90% izvozu, zaposlenima, nije bilo šanse da se nađe bilo kakvo rješenje jer je nekretnina bila obećana drugom. Baš kao kakva mladenka u staropovijesnim brakovima.

Ti drugi, oni su se znali dogovoriti. Ne kao ja, glasno, već puno, puno tiše i na pravi način.

Bližio se Božić. Iscrpljena svim silnim troškovima, i svakodnevnim uzaludnim obijanjem vrata, razmišljala sam o svemu. Bila sam neizmjerno tužna. Ja koja nikad nisam razbijala glavu s time što i kako dalje, sad nisam vidjela rješenja.

Djetetu mi je bio imendan, a drugim dvojma rođendan, sve u tjedan dana. Sav posljednji novac dala sam za procjenu nekretnine, a i za to nisam imala dovoljno. Prodala sam svu obiteljsku zlatninu, između ostalog i zlatnu ogrlicu sa dragim kamenom i narukvicu, koju je muž dao po narudžbi izraditi kod draguljara za mene, kao poklon, davnih dana, još dok nije bilo ovih problema, da bih platila sudskom vještaku procjenu i predala je u banku, a oni su me ismijavali.

Ne znam što me je tog trena odnijelo u ulicu gdje se nalazila banka, ali nešto me tamo vuklo. Sjedila sam u parkiranom autu, suze su mi tekle niz lice, a u prsima me nešto strašno steglo. Osjećala sam da se čitava rijeka osjećaja izlila tog trenutka i potekla ravno iz mog srca.

Gledala sam kako direktori izlaze iz državne banke sa vrećicama u rukama, prepunim darova. Neki su se vraćali i po dva tri puta, jer nisu mogli odmah iznijeti sve što su dobili. Mislim da je banka darovala djecu zaposlenih, pa tko je imao više djece, taj je imao i više paketa, naravno.

Nisam bila ljubomorna. Samo sam bila neizmjerno tužna jer niti jednog trenutka nisu suosjećali s „mojim radnicima“ koji su svi ostali bez svojih radnih mjesta, a njihova djeca bez dara za Božić. Nisam mogla izdržati, pa sam tu večer sjela uz kompjutor i napisala pismo predsjedniku Uprave, još jedno, posljednje, a koje me je kasnije puno koštalo. Nisam vrijeđala, niti bila neugodna, samo sam istaknula istinu, a to da moji radnici i članovi njihovih obitelji, njih preko stotina neće se moći radovati Božiću zato jer su oni u banci zaboravili naplatiti tuđi dug punih deset godina, već su se eto sjetili to učiniti sada kada imaju kome naplatiti.

Sve što sam imala, tog Božića podijelila sam tim ljudima, mojim radnicima. Krenula sam kući, bez kune, ali sretnija nego ikada jer sam svakom dala ponešto.

Doma su mi suze neprekidno tekle.

-„Majko, nemoj plakati“ rekla su moja djeca.

-„Znamo da si tužna jer nama nemaš što dati zato jer si sve podijelila. Ali ti si danas uljepšala Božić tolikom broju ljudi i oni su sad sigurno sretni. Ali oni nemaju tebe a mi te imamo i ne treba nam ništa drugo dok si ti tu!“

Zagrlila sam ih i poljubila, jer oni su bili meni dar. Utješili su me i ukazali mi na to da su mi oni najvrijedniji i najveće blago.

To je tako. Ako puno imaš, puno ti mogu i uzeti. Ako ništa nemaš, nego baš sve dobiješ besplatno, tada ti ništa neće i ne mogu uzeti, jer ne osjećaš gubitak. Nije tvoje. Ne boli te. Zato mnogi vlasnici tvrtki rado pribjegavaju stečaju jer se ne radi o njihovom novcu niti o teško zarađenoj imovini. Mnogi su sve napravili od kredita, a dobar dio zadržali za sebe, pa niti ne žale kad firma propadne. Kod mene nije tako bilo, radilo se o novcu koji je pripadao mojoj obitelji, mojoj djeci, zato je i odgovornost bila puno veća.

Jako boli kad ti žele uzeti ono što si uz velike napore stekao, i odvajao od svojih usta i usta svojih najbližih. Uslijedili su dani kada smo po svega deset kuna morali rasporediti na cijeli dan. Djeca školarci, svaki dan trebaju za sendvič, za knjige, bilježnice, odjeću, a meni svaka kuna treba za žalbe, prigovore, odgovore, podneske, biljege, sudske pristojbe, putne i mnoge druge troškove.

Ako se ne borim, ne podnosim žalbe i prigovore, podneske, tada ću sve materijalno izgubiti, a ako djeci ne priuštim hranu i školovanje izgubiti ću ono što mi je najvrijednije – moju obitelj. Teške odluke i zadaci su bili preda mnom.

Mislim da me samo vjera u Boga spasila i pomogla da izdržim te godine. Kako god teško bilo, uvijek se odnekud našlo neko rješenje.

Puno su mi pomogli i ljudi koji su me poštovali i koji su se upravo u pravo vrijeme našli na pravom mjestu, onda kad sam ih najviše trebala. Nekad je i sitniš kojim su mi pomogli bio dovoljan da riješi velike stvari, a utješna riječ prijatelja u vrijeme kad ti je najgore, pravi je lijek.

Naročito me obradovao prijatelj kojemu su teško padale moje suze i patnja kroz koju sam prolazila, i gotovo svakodnevno me pitao kako da mi pomogne.

-„ Ako mi već želite pomoći nemojte mi nuditi novac“ - rekla sam mu

. „Novac mi neće dugoročno riješiti problem. Molim vas, ako imate kod sebe u tvrtki mjesto za mog sina dajte mu priliku da radi, ima obitelj, malo dijete, i ne može bez posla - to mi je najveća pomoć koju mi možete dati“ – rekla sam mu zahvalno.

Zaista, mjesec dana nakon toga sin je zadovoljio na razgovoru i dobio posao. Prijatelj me nije iznevjerio.

Muž je iako teško bolestan također imao primanja iz inozemstva (bolovanje) pa me na tom području nisu mogli dotući, a svi smo mi radili, uključujući čak i mladež. Oni su pratili sport pa honorarno, za kladionice, pisali o sportskim događajima i na taj način zaradili bar za svoje troškove. Djeca tj. sad veći mladi ljudi (prošlo je dvanaest godina u sporovima), naučila su se brinuti o svemu i raditi, baš kao i njihovi roditelji.

Bilo je veoma teških dana kada je suprug, već veoma lošeg zdravlja često gubio živce, ponekad su i djeca bila jako nesretna jer im puno stvari nisam mogla priuštiti, naročito kad bi nam iskopčali telefon pa nismo imali internet, no svi ti ružni dani na sreću su iza nas.

U tim situacijama pomogla mi je čak i osoba iz banke, i to svojim privatnim novcem (doduše sitnim, ali za mene ogromnim u tom trenutku), kako bih platila struju da djeca ne žive u mraku.

Ovu dobronamjernu gestu neću nikad zaboraviti, prvo zato jer je bila ponuđena, a ne zatražena, a drugo zbog toga jer je ta osoba znala zbog čega sam u takvoj situaciji i izuzetno me cijenila, baš kao i ja nju.

To mi je bio dovoljan podstrek da se i dalje borim, znajući da oni koji me poznaju ne smatraju me budalom, kako su me neki iz zlobe znali nazivati.

Ovo iskustvo je cijelu obitelj ojačalo i zbližilo, a ne slomilo, ma kako teško bilo.

SVI ŽELE POSEGNUTI RUKOM U PUNU ZDJELU, U PRAZNU NEĆE BAŠ NITKO......

Odvjetnica koja je neko vrijeme tvrtku zastupala u svim tim sporovima smatrala se veoma zaslužnom jer me posavjetovala da se dogovorim sa dotadašnjim vlasnikom i direktorom pa da novac uplaćen za poslovanje tvrtke pretvorim u udjel u temeljnom kapitalu i tako steknem vlasništvo.

Osim toga, bila mi je i kao majka koju nisam imala pa sam joj se često znala povjeriti i reći joj i najskrivenije tajne, obiteljske i poslovne. Stoga joj se učinilo da bi, zbog njezinih zasluga i zahvalnosti, njoj, odnosno njenom sinu, trebalo prepisati bez naknade pola nekretnine koja je tada bila procijenjena na više od dva miliona eura, a kada sam to odbila, počela me ucjenjivati i prijetiti se policijom, tražeći jednokratnu isplatu nekoliko stotina tisuća eura, navodno za poslove koje je odradila a koji su se odnosili na nekoliko žalbi u postupku i sudjelovanje na sastancima u banci.

Ovaj iznos je nasumice odabrala, jer kako se čini upravo joj je toliko trebalo da riješi stambene probleme svoje djece, pa iako nikad nije načinila troškovnik sa specifikacijom učinjenog, niti ispostavila račun, gotovo je svakodnevno zvala telefonom i slala faksove, uporno inzistirajući na plaćanju tog iznosa, a u slučaju da to odbijem prijetila je da će pomoći predsjedniku suda da me unište.

Nažalost, prijava policiji protiv nje nije uspjela, kao ni prijava Odvjetničkoj komori, jer je u međuvremenu otišla u mirovinu, i Komora više nije imala nad njom nadležnost, no ona se nakon prijave policiji i Komori malo smirila i nije više ucjenjivala. No to ju nije spriječilo da dalje trača i iznosi neistine koju su mi nanijele veliku štetu ugledu, naročito u mjestu u kojem živim, jer se nije libila iznositi neistine i pred najužim članovima moje obitelji. Saznala sam da je ona veći dio njezine odvjetničke prakse poslovala preko svog privatnog računa, a ne poslovnog, i na taj način izbjegavala plaćanje poreza, i to saznanje mi je pomoglo da me više ne ucjenjuje.

Ti sve vidiš, o Jahve! Nemoj šutjeti!

Gospode, od mene se ne udaljuj!

Preni se, ustani da me obraniš,

Bože moj, Gospode, vodi parnicu moju!

Po svojoj me pravdi sudi, Jahve,

Bož moj, nek se ne raduju nada mnom!

Nek ne misle u srcu: "Ispunila nam se želja!"

Nek ne reknu: "Progutali smo ga!"

Nek se postide i posrame svi zajedno

koji se nesreći mojoj raduju!

Psalam 35 (David)

NIKADA NIJE SVE TAKO CRNO KAKO SE NA PRVI POGLED ČINI, NO NEKAD ZNA BITI I PUNO CRNJE NEGO ŠTO IZGLEDA

Shvatila sam da dogovor sa bankom neću nikad postići, a kako je tvrtka proizvodila smanjenim tempom jer je dio strojeva bio uništen opasno se približavao slom, odnosno prijetio je stečaj.

Nakon puno traganja, oglašavanja i pronalaženja rješenja da se na nekakav zakonit i normalan način nađe izlaz i rješenje za nekretninu pod sporom a radi tuđeg duga, i naravno za povrat mog uloga koji se isključivo sastojao iz privatnog novca i to zarađenim teškim radom, javila se tvrtka iz Njemačke koji su bili zainteresirani za kupnju nekretnine u stanju spora u kojem je bila.

Naravno, tražili su i očitovanje banaka koje sam uz prilične napore ishodila, no umjesto da potom uplate kaparu po predugovoru, i da pristupe sklapanju glavnog ugovora, oni su dali prijedlog za zamjenu nekretnina gradu, na koju grad naravno nije pristao.

Meni se nakon toga osobe iz te tvrtke nisu nikada više niti javile, ali su se zato javili banci s namjerom da direktno s njima nađu rješenje kako da dođu do nekretnine bez novca, tj. da ju ne moraju platiti već da iniciraju stečaj kako bi u stečajnom postupku istu preuzeli uz neznatan ulog.

Jedan od gradskih vijećnika na vrijeme ne nazvao i obavijestio o svemu što se događalo s nekretninom i pokušajem zamjene sa gradom, i istovremeno me upozorio na oprez, jer se cijeli plan te njemačke tvrtke temeljio na činjenici da je na bilo koji način potrebno stvoriti mogućnost da se do nekretnine dođe bez velikog ulaganja.

Shvativši da se radi o prevarantima, preko prijatelja i poznanika, koji su usput rečeno bili pravne struke i u potpunosti upoznati sa cjelokupnom situacijom, potražili smo drugog kupca.

Ubrzo se javila jedna poznata arhitektica koja je rekla kako ima kupca za nekretninu, i to vrlo ozbiljnog, te zakazala sastanak u poznatom odvjetničkom uredu u Zagrebu.

S obzirom na samu ozbiljnost dogovora, kao i na ozbiljnost odvjetničkog ureda koji je tu arhitekticu zastupao, nije uopće bilo mjesta sumnji, pa sam vrlo samouvjereno pristupila sklapanju predugovora, i opet ponovno krenula u pregovore sa bankom radi pisma namjere za brisanje tereta zbog kojeg se vodio spor.

Međutim okolnosti su se pogoršavale, i neprekidno je stečaj tvrtke poput mača visio nad glavom. Svi koji su nekretninu željeli navodno kupiti, željeli su na bilo koji način isforsirati stečaj tvrtke, jer im je to bio najjednostavniji način da riješe sve probleme sa malo novca.

Samo za mene je to bila najgora moguća opcija jer ukoliko se stečaj otvori, tada nepovratno gubim sve, i nema više nikakve šanse da se bilo što riješi, kao niti da vratim uloženi novac..

Svim snagama borila sam se protiv stečaja zato jer sam radila i stvarala srcem, jer sam radila sve na pošten način, i zato jer je moj novac bio uložen u tvrtku, a ne tuđi, državni ili poklonjeni.

Tvrtka je nekoliko godina poslovala više nego dobro, a tada je odnekud iznjedrilo rješenje Općinskog suda kojim je još davne 1998 godine donešena privremena mjera zabrane naplate bariranog čeka po istom sucu koji je donio i ono krivotvoreno i nezakonito rješenje za upis hipoteke po dugu koji nije dug mog poduzeća. Sada, pet godina kasnije, nakon što sam ja ulaganjem privatnog novca postala vlasnik poduzeća, sud se proglasio nenadležnim za rješavanje tog predmeta i poslao predmet na rješavanje na Trgovački sud.

Nakon što se prethodni Općinski sud proglasio nenadležnim sutkinja sa Trgovačkog suda je donijela rješenje kojim se ukida privremena mjera na što je uložena žalba Visokom trgovačkom sudu.

Žalba je odbijena iz bizarnih razloga, tj. zbog činjenice da sutkinja nije navela po kojem sucu je predmet riješen, pa kako u rješenju ne stoji tko je rješenje donio, smatra se da rješenje niti ne postoji. A ako ne postoji rješenje ne postoji niti pravo na žalbu.

Kako je rješenje Visokog trgovačkog suda konačno, privremena mjera s kojom se priječila blokada računa i prisilna naplata je nakon šest godina što je bila na snazi, po rješenju suca koji je bio prijatelj prethodnog vlasnika tvrtke i nekretnine, ukinuta i račun poduzeća blokiran, s tim da se blokada broji od prvog dana kad je predan prijedlog za ovrhu, tj. čak od 1998. godine.

Ovo je dovelo do niza problema u poslovanju i pojačalo prijetnje koje su visile nad tvrtkom.

Svjesna novih opasnosti zbog blokade žiro računa zamolila sam kupce da pod hitno iznos kapare uplate banci na račun kako bi se žiro račun deblokirao, a prijedlog za stečaj povukao, što su i obećavali sve do pred samo ročište na sudu.

Dan prije ročišta me posrednik između mog prijatelja pravnika i odvjetničkog ureda (takodjer odvjetnik) obavijestio da postoji mogućnost rješavanja cjelokupnog problema preko udruge za zaštitu prava građana, ali da za isti moram dati sedam tisuća eura ukoliko želim da se stečaj obustavi. Ukoliko ne, naškoditi će mi maksimalno i sve uzeti!

Naručili su me u šumu u okolici Zagreba, da im tamo donesem novac, a predvodnik te ekipe je nećakinja poznatog saborskog zastupnika i člana Vlade, što je naravno i meni samoj bio znak da moram držati usta zatvorena inače ću teško stradati.

Da bi me uvjerili u ozbiljnost prijetnje, na autu mi je u noći prije sastanka s njima eksplodirala guma, za vrijeme dok sam se vozila sa troje djece u njemu. Dva dana poslije toga, na mladje dijete je naletio automobil sa navodno nepoznatim vozačem iako je zapisana registarska tablica i policija je bila na uviđaju. Unatoč činjenici da je vozač srušio dvoje djece sa skutera koja su bila poprilično ozbiljno ozlijeđena, i da je vozač pobjegao s mjesta događaja, do danas se ništa ne zna, i ja sam dovoljno jasno shvatila što mi je činiti, odnosno da mi je najbolje šutjeti.

Novac sam stavila u džep i pojavila se na mjestu gdje su me naručili. Prije toga su mi rekli, da iz odredjenih razloga uplatim i manji iznos na žiro račun udruge koja se navodno bori za prava građana.

Nakon što sam se malo smirila, ispitala sam sve okolnosti i shvatila da takva udruga u stvarnosti ne postoji, te da sve vode isti ljudi, na način, da prvo preko udruge privuku građane i poduzetnike koji trebaju pomoć, a potom, nakon što saznaju sve podatke o njima i prikupe svu dokumentaciju o njihovom imovnom stanju i problemima, tada ih ucjenjuju.

Kad sam opet shvatila da sam prevarena, najprije sam potražila udrugu da mi vrate uplaćeni novac, no rekli su mi da oni o tome ništa ne znaju, a nakon razgovora sa šeficom grupe tj. predsjednicom udruge), rekli su mi da imaju sve snimljeno kamerom, i da nisu oni mene ništa tražili već da sam ja plačući došla njih zamoliti pomoć.

Djelomice je tako i bilo (u prvom dijelu), ali nakon što sam izašla iz kuće, nazvala me dotična gdja i obavijestila da se moram još naći i s njezinim čovjekom koji će mi reći uvjete koje oni postavljaju.

Znači, snimili su samo dio koji im odgovara.

Nakon mog odlaska iz sjedišta udruge, na isto mjesto je pristigao i stečajni upravitelj (odnosno privremeni stečajni upravitelj koji je ispitivao uvjete za otvaranje stečaja) a na dogovor radi stečajne rasprave vezane uz moje poduzeće i nekretninu??

Isti način djelovanja imali su i sa Ministarstvom financija, gdje su imali (i još uvijek imaju) svoje ljude s kojima su suradjivali na način da su otpisivali poreze, odnosno Rješenja o ovrsi spremali u ladicu i čekali zastaru, odnosno za „svoje klijente“ su sprečavali da Ministarstvo ne pokrene ovrhu nad nekretninama. Za ove usluge su cijene bile vrlo visoke, a kretale su se od desetak tisuća eura na više.

Ukoliko ne biste pristali na takve usluge, tada biste im bili odmah na meti, da vam stanu na žulj i sve uzmu, tj. tada su odmah kretali s ovršnim postupkom i gotovo da nije bilo mogućnosti reprograma ili nagodbe, naročito kad se uzme u obzir činjenica da su surađujući sa sudom i Poreznom upravom imali sve informacije na dlanu.

Sve je upućivalo na to da je nemoguće izboriti se.

No, ja nisam bila spremna odustati. Imala sam nešto što oni nisu imali; istinu na svojoj strani, bila sam bez mrlje na svojoj prošlosti, bez kriminalnih i mafijaških veza, iz normalne i poštene radničke obitelji, a novac uložen u poslove imao je svoje porijeklo - bio je zarađen u stranoj zemlji radom od ranog jutra do kasne večeri.

Možda bih zbog sigurnosti svoje djece još i odustala, no nisam mogla iznevjeriti muža koji je taj novac zaradio a meni ga s povjerenjem prepustio da investiram. Ne, nisam mogla dopustiti da me ucjenjuju, a oni su tako žarko željeli nekretninu, novac, i to da držim jezik za zubima.

Odlučih, poput najhrabrijeg junaka, pravo u vulkansko grotlo. Podignula sam kaznenu prijavu protiv političkih moćnika koji su imali interes uzeti ono što je bilo moje, ali ne platiti, već oteti. Slijedeći korak je bio dati cijeli slučaj u javnost, kako bi svi znali o čemu se radi, jer tako sam se jedino mogla izboriti i za život svoje djece.

Molila sam, meditirala, molila od dragog Boga i Anđela upute što i kako dalje. Suze su mi bile jedini prijatelj, a besane noći i svakodnevna borba moj život.

No znala sam ako odustanem od borbe, da je to potpuna kapitulacija, da moja djeca nemaju nikakvu budućnost, i da su mi obitelj i brak ugroženi jer moj muž ne može shvatiti svu ovu situaciju u Hrvatskoj, niti problem sa pravosuđem.

Možda je to što sam bila mlada žena bila moja prednost u tom trenutku.

Mislili su da sam kukavica, i da im se neću suprotstaviti, pa su halapljivo grabili sve što im se nađe pod rukom, no nisu mogli baš tako otvoreno otimati i ubijati. Osim toga, skupila sam o svemu sve kompromitirajuće dokumente, zadnjim novcem uvezla sve u spis i ovjerila kod javnog bilježnika, potom deponirala kod dvije povjerljive osobe, s nalogom, ako se meni nešto dogodi, molim, tu su vam podaci o svemu. Objavite, proslijedite odvjetništvu, Europskoj komisiji za praćenje rada pravosuđa. Svima.

No ni to nije bilo dosta, trebali su mi mediji, oni su morali dati do znanja ovima s druge strane da sam ja jača.

No ni jedne dnevne novine nisu se usudile napisati baš ništa. Kome god sam se obratila, iz Vlade i iz policije su ih zvali s nalogom da ne smiju ništa objaviti.

Do Nacionala. Gospodin Pukanić je htio vidjeti dokaze da govorim istinu, i to sam mu omogućila.

-"Samo istinu, rekao mi je, ako govorite istinu, mi smo na vašoj strani".

I objavili su članak koji je digao veliku prašinu. Mnoge ličnosti nisu zbog toga mirno spavale, a prije nego li je objavljen i Pukaniću su zaprijetili:

-"Ne smiješ to objaviti, neće biti dobro. Zar ne vidiš da je ona luda i samo laže?"- govorili su mu.

Nazvao me je i rekao;

-"Gdjo, sigurno ste im dobro stali na žulj, kad vas toliko mrze", strogo su mi naredili da ništa ne objavljujem i rekli su da lažete".

-"A što vi mislite, gospodine?" - upitah ga.

- "Ne mislim, ja znam, da vi govorite istinu, jer sam se sam u to uvjerio, dostavili ste mi dokaze. Budite sigurni, da kad bi govorili laži, ja s vama ne bih želio imati nikakvog posla!".

- "Ja vjerujem vama, i želim vam pomoći, upravo zato jer su se toliko uzbudili zbog ovog članka. Mnogima ćemo pomrsiti račune."

Nakon članka u Nacionalu, za slučaj su se zainteresirali i brojni domaći i strani mediji i uspjela sam ipak nekako okrenuti vodu na svoj mlin.

Zahvaljujući donekle pozitivnom razvoju situacije i objavi u Nacionalu, skupila sam hrabrost i odbila ponudu ucjenjivača da otpisuju obveze u Poreznoj čime sam dodatno navukla na sebe njihov bijes.

Razmišljala sam puno i o tom drugom dijelu njihove ucjene, tj. da će za predani im novac nešto napraviti po pitanju stečaja. Iako sam tog trenutka bila veoma prestrašena i nisam mogla suvislo razmišljati zbog svih prijetnji koje smo prošli ja i moja djeca, negdje u krajičku mozga mi je kljuvala misao kako oni sigurno neće napraviti baš ništa u moju korist.

Dosjetila sam se da njima nije u interesu da riješe prodaju nekretnine, već baš suprotno, da su sa privremenim stečajnim upraviteljem dogovorili da se stečaj otvori pa da oni preko njega postanu ti koji će kontrolirati upravljanje imovinom.Iz tih razloga kupila sam stečajni zakon i proučila što mogu napraviti da se sama zaštitim.

Na razgovoru u policiji su mi se gotovo smijali, o mojoj priči o ucjeni i o imenima ljudi koji su to činili, a radilo se o dobro poznatim osobama kako policiji tako i hrvatskoj javnosti.

Članak u Nacionalu je potaknuo predsjednika suda da ipak malo razmišlja o svojoj krivnji, pa da bi izbjegao odgovornost potaknutu objavama u medijima i na TV kao i kaznenim prijavama, nadopisao je ono rješenje staro četiri godine, koje se već nalazilo u spisu, običnom pisaćom mašinom, i to staro ali ovaj put prepravljeno rješenje poslao na adresu tvrtke koja je likvidirana prije nekoliko godina. Smisao svega je bio da potvrdi pravomoćnost upisa hipoteke, i to na način da se rješenje o upisu hipotekarnog zaloga vrati sudu, a potom, objavom na oglasnoj ploči da postane pravomoćno.

Ni ovo, kao ni prethodno blizanačko tj. istovjetno rješenje nije nikad dostavljeno strankama u postupku pa samim tim je i nezakonito, neprovedivo i nepravomoćno. Ovo rješenje je sasvim slučajno, uvidom u spis došlo u moje ruke, o čemu sam obavijestila medije, općinsko državno odvjetništvo i policiju.

Pokušavši se zaštititi i sprati krivnju sa sebe, predsjednik suda i njegov prijatelj, dužnik, sačinili su zapisnik kojim tvrde da je pečat poduzeća na koje je naslovljeno rješenje otuđen i da je rješenje preuzeto krivotvorenim pečatom????? Istu izjavu proslijedili su i općinskom državnom odvjetništvu kao prijavu protiv nepoznatog počinitelja. Međutim, uvidom u spis razvidno je da ovo rješenje uopće nije ovjereno pečatom tvrtke, tj. uopće nije preuzeto od strane tvrtke na koju je naslovljeno, pa je i samim tim nezakonito i nepravomoćno. Uostalom, usprkos prijavi predsjednika suda općinskom državnom odvjetništvu protiv nepoznatog počinitelja a radi navodne zlouporabe pečata nikad se nije pokrenuo postupak, već je prijava samo načinjena pro forme.

Ne vjerujte u oblake - vjerujte u sunce. Ne određujte smjer prema sijevanju munja - određujte ga prema zvijezdama. Vjerujte suncu - a ne sjenama. Vjerujte u svoje snove - ne vjerujte svojim očajnim mislima. Vjerujte u svoju vjeru – sumnjajte u svoje sumnje

UVIJEK POSTOJI RJEŠENJE SAMO TREBA U NJEGA VJEROVATI. U MRAKU POSTOJI BAR JEDNA TOČKA KOJA VODI K SVJETLU

Dragi Bog mi je odgovorio na moje molitve. Uspjela sam dogovoriti avansno plaćanje dijela opreme i nekako namakla novac za banku (vjerovnika poduzeća), u iznosu koji je tražila.

Uplatu je izvršila osoba koju sam vidjela prvi put u životu i koja je doslovno „pala s neba“ u trenutku kad je bilo „biti ili ne biti“ i tako sam uspjela obustaviti stečaj, a da gospoda ucjenjivači nisu ni znali što sam učinila.

Sudskoj raspravi su prethodila brojna anonimna pisma u kojem se teretilo mene za razna kaznena djela, kako sudu tako i banci. Pisma su navodno (prema potpisu u anonimnom pismu) pisali radnici, iako su još 2003 godine svi otpušteni i sve obveze im isplaćene, tako da sam očigledno pisala anonimna pisma sama protiv sebe jer sam uz još jednu osobu (koja je polupismena) samo ja bila zaposlena.

Radnici su došli na sud i sami su dali izjavu da ne znaju o čemu se radi, i da netko manipulira njihovim imenima, no nitko ih nije ozbiljno slušao, iako postoji njihov iskaz u spisu. Netko je bio silno uporan u tome da me ocrni i oblati, a taj netko je bio osoba koja je željela doći do nekretnine pod bilo koju cijenu.

Nakon što je sudac donio rješenje o obustavi stečaja, razriješio privremenog stečajnog upravitelja i opet dozvolio raspolaganje nekretninom (prethodno su mi zabranili raspolaganje na temelju anonimnih prijava i postupaka koje su pokrenuli „moji prijatelji“) a koji su prethodno navodno imali namjeru kupiti nekretninu od mene kao zakonskog zastupnika odgovorne osobe, ugasila sam mobitel i otišla na Mariju Bistricu.

Osjećala sam potrebu zahvaliti se dragom Bogu i Majci Božjoj na svoj pomoći koju su mi pružili.

Imala sam još uvijek dovoljno snage usprkos svim kušnjama i strahovima koje sam prolazila, a u svemu mi je pomagala samo moja vjera.

Pravnik koji je svemu posredovao uporno me nazivao, smatrajući da je njegova ekipa uspjela u svojim nakanama da steknu pravo nadzora nad cijelim postupkom, i istovremeno i mogućnost preuzimanja višemilionski vrijedne nekretnine za vrlo mali novac, no nisam mu se htjela javiti. Nakon što sam se smirila, ipak sam se javila da čujem što tako uporno želi.

-„Jesi vidjela kako smo mi to sve sredili? Odgodili smo stečaj, sad ćemo mi sve lakše riješiti!“ – rekao je.

- „Ti nemaš pojma, očito o čemu se radi“! Stečaj nije odgođen, jer odgode u stečajnom postupku nema, stečaj je obustavljen i to na temelju uplate koju sam izvršila“ . završila sam razgovor.

Odvjetnik koji je zastupao tvrtku na sudu, uzeo je sedamdesetpet tisuća kuna avansa za raspravu na koju je zakasnio i za koju uopće nije bio pripremljen.

Naravno da sam mu otkazala punomoć, i tražila novac nazad. Iako se pokušao buniti, nakon argumentiranog razgovora iz kojeg je shvatio da nije prstom mrdnuo da nešto riješi, vratio je dio novca.

Preporučili su mi potom drugog odvjetnika, takodjer s poznatim odvjetničkim uredom, i rekli mi da slobodno kažem po čijoj sam preporuci došla i s kojim potrebama.

Malo nesigurno sam ušla u ured, jer je izgledalo mračno i tiho, kao da sam doslovno ušla u pakao, kad sam iz zamračenog prostora začula glas:

-„Recite, što trebate?“

- „Poslali su me vama, s preporukom i naznakom da bi vi mogli pomoći riješiti problem sa Trgovačkim sudom koji imam!“ – rekoh tiho, i poprilično prestrašeno, iako sam gotovo uvijek djelovala hrabro.

-„Dobro“ – kaže mi odvjetnik, a, jel vi znate koliko ja vrijedim?“-„Puno vrijedim, znate. Ne znam jeste li vi dovoljno teški?“

-„Pa, recite mi svoju cijenu, i da li mi možete pomoći, pa ćemo vjerovatno uspjeti naći dogovor“ – sad sam već izgubila volju za neko uvjeravanje da preuzme moj predmet jer nisam ni malo voljela takve nastupe.

-„Jeste li vi sigurni da znate koliko ja vrijedim, i imate li vi mogućnosti uopće platiti koliko ja vrijedim? – opet će on jednakim tonom..

Shvatila sam da ću teško uopće išta napraviti, pa sam se okrenula i otišla, a moji dokumenti su ostali na stolu. Sutradan sam zamolila kolegu da ih preuzme, i da lijepo pozdravi dotičnog gospodina odvjetnika.

Nakon toga uputili su me slijedećem vrlo poznatom zagrebačkom odvjetniku, čija je uža specijalnost bila rad s bankama i kazneno pravo.

-„Imate li vi nešto avansa za mene, da možemo započeti razgovor?“ – upitao me odmah s vrata.

-„Pa, dogovoriti ćemo, rekoh. Nije upitna cijena i plaćanje, već rezultat i da li ga možemo postići.“

-„Nikakvo dogovaranje ne dolazi u obzir ako nemate četrdesettisuća kuna akontacije za razgovor. Čuo sam ja dosta o vama i znam tko ste , što imate, čime se bavite i kolika je vrijednost svega. Najprije novac pa ćemo dogovarati“ – bio je ustrajan.

Naravno da sam odustala i od ovih dogovora i sve sam predmete preuzela apsolutno sama u svoje ruke. Prethodno sam obišla sve Narodne novine i ostale knjižare i pokupovala sve moguće zakone i sudsku praksu.

Slijedećeg radnog dana, hodala sam pomalo nesigurno jednom od glavnih ulica u centru grada, kada čujem glas iza svojih leđa:

- „Gospodjo, mi nismo gotovi! Onaj novac koji ste dali nije podijeljen svima, ja nisam s time namiren. Moramo i to nekako riješiti!“

- Okrenula sam se prema gospodinu koji mi je to rekao i odbrusila: „Prodala sam nekretninu i poduzeće za dug, kupac je platio na temelju toga banku, stoga se nemojte više obraćati meni s takvim zahtjevima, ja sam siromašna kao crkveni miš, sve sam izgubila! Ako želite novac, javite se novom vlasniku i od njega tražite novac ako ste već tako uporni i mislite da imate osnova za to. Od mene nećete dobiti niti kune više!“

Zaista sam prodala nekretninu, odmah čim je rješenje sa Trgovačkog suda kojim mi je odobreno ponovno raspolaganje nekretninom postalo pravomoćno. Ponadala sam se da ću nakon toga konačno imati malo mira.

Nakon te moje izjave više mu nisam bila zanimljiva, jer bez novca nije imao koristi od mene, no predvečer me opet nazvao njegov suradnik, obavijestivši me da ukoliko ne pristanem na nagodbu s njima za rješavanje poreza, da će me teško zajašiti i namjestiti mi da stradam, što su naravno kasnije i učinili jer sam ponovno odbila dati im novac koji su tražili.

Posljedice toga su financijska inspekcija koja je trajala pune dvije godine i namješten niz prekršajnih i kaznenih prijava unatoč činjenici da su poslove u tvrtki za vrijeme dok sam ja bila u bolnici vodile druge odgovorne osobe, i da nisam uopće mogla u tvrtku jer se nije moglo poslovati. Također nitko nije uvažio činjenicu da je dok sam ja bila u bolnici i doslovno se borila za život, 2003 godine, otuđen pečat poduzeća, što je također prijavljeno Policiji.

U istražnim postupcima u kojima se istraživala moja kaznena odgovornost za kaznena djela koja su mi stavljali na teret sudski vještak je utvrdio da nisam oštetila nikoga niti za jednu lipu, a najmanje državni proračun.

Prekršajne kazne sam morala platiti i to u povisokom iznosu, a preplaćeni porez koji je dosegao iznos od više stotina tisuća kn potraživanja od države, u jednom poduzeću nikad nije isplaćen, a u drugom nisam nikad ni tražila isplatu.

Najgore je što mi u svim postupcima koje su protiv mene pokrenuli temeljem anonimnih i nebuloznih prijava sude isti suci koje sam ja kazneno prijavila i koje sam javno imenovala u medijima zbog njihovih postupaka. Nitko me ne može uvjeriti da su oni objektivni i nepristrani, jer sam bezbroj puta osjetila kako nisu milosrdni prema meni, već su dapače, vrlo osvetoljubivi. Kako kaže stari narod; „Kadija tuži, kadija sudi!“

Osim toga, sudski vještak je utvrdio da uopće nema počinjenja kaznenog djela niti štete nanesene državnom proračunu, a oni i dalje sude i saslušavaju svjedoke.

No usprkos tome, prošli su mjeseci dokazivanja moje nevinosti, a uz sve to sam morala potrošiti i gomilu novca, opet za odvjetnike (po zakonu sam ih morala imati), za razno fotokopiranje dokumenata, koverte, fascikle, a na kraju i na radne dane koje sam provodila umjesto na poslu – na sudovima i raspravama.

Često sam se znala sresti u hodniku, ispred odvjetničke kancelarije sa bivšim vlasnikom nekretnine, koji je ugovarao suradnju sa istim odvjetnicima protiv mene, da bi pokrenuo stečaj, dok sam ja došla tražiti zaštitu i pokušati spriječiti stečaj i ishoditi pravdu.

Naravno da sam se odmah okrenula i izašla i ne pokušavajući objašnjavati koji je bio razlog mog dolaska.

Bivši vlasnik je bio u dogovoru sa privremenim stečajnim upraviteljem i tobožnjim kupcima, pa shvativši da je prijedlog za stečaj obustavljen učinio je sve da se poduzeće do kraja uništi. Nije dozvoljavao ulazak u dvorišni krug poduzeća. Otuđio je strojeve, zalihe, automobile, sve što se moglo prodati.

Policija je na moj poziv, ili poziv čuvara, svakodnevno intervenirala zbog krađa i otuđenja strojeva, no gotovo nikad nije htjela izaći na teren ako su pozvani direktno, već ih je morao slati Zagreb.

U nekoliko navrata tražila sam zaštitu od policije, državnog odvjetništva, od svih institucija koje bi možda mogle pomoći, no sve uzalud.

Sve sam poslikala, sakupljala dokaze, novinske oglase iz kojih je bilo vidljivo da on prodaje ukradene strojeve pod lažnim imenom. Našla sam i čovjeka koji ga je nazvao kao potencijalni kupac, s njim se našao i otišao na lice mjesta gdje su strojevi odveženi, o svemu obavijestila policiju – a oni su me izbacili iz policijskog ureda, van, s riječima da sam im se već popela na vrh glave, i da „im se povraća od mojih prijava“.

-„Mene ne zanima što vi imate za izjaviti niti što imate za reći“ – bijesnio je na mene pomoćnik načelnika.

-“ Ne želim vas primiti, pijete mi krv već dvije godine, popeli ste mi se na vrh glave. Izvolite se obratiti sudovima radi rješavanja pa s njima rješavajte naredne tri godine i njih tamo maltretirajte. Imovinsko-pravni odnosi se rješavaju na sudu. Obratite se državnom odvjetništvu....“

No, zato je netko anonimnom dojavom obavijestio banku da sam ja rasprodala strojeve pa sam opet morala u Heinzelovu na obavijesni razgovor. Naravno, čim sam predočila dokumentaciju o satu, danu i načinu na koji su strojevi otuđeni i tko ih je otuđio, te da je o istom policija već obaviještena, i da ja s tim nemam ništa, već da uporno pokušavam dokazati tko ima, opet je sve završilo u ladici i palo u zaborav.

Dobila sam i rješenje općinskog državnog odvjetnika u kojem stoji da nema dovoljno dokaza iz kojih bi se moglo zaključiti da je dotični strojeve otuđio, ili da bi ih neovlašteno prodavao??? pa sam zbog istog obavijestila podneskom glavnog državnog odvjetnika.

Uzalud sam čuvala propiljeni (razvaljeni) lokot, slike koje sam poslikala u krugu gdje se očito vide tragovi provale, oglas iz novina, izjavu svjedoka, ništa nije bilo dovoljno.

Da bih ipak na neki način imala dokaze tko je u stvari počinio kaznena djela tužila sam ljude koji su prijevozna sredstva i vozila kupili, a koji su potom na sudu, u zapisnik dali iskaz s kime su trgovali i kome su dali novac.

To je bio jedini način da dođem do značajnih podataka i činjenica, jer je policija i općinski državni odvjetnik nisu u mojim predmetima učinili baš ništa.

No kako su osobe koje sam tužila bile siromašne i nisu bile krive, nakon što smo utvrdili činjenično stanje, tužbu sam povukla jer je njima bio preveliki trošak plaćati odvjetnika i suditi se za nešto u što su sasvim slučajno, ne znajući o čemu se radi, upali.

Sjećam se dobro te rasprave. Opet je bilo dva dana pred Božić, ne znam ni ja više koji već Božić po redu. Vani je padao snijeg i na ulicama se osjećalo blagdansko ozračje.

U sudnici je bila posve suprotna atmosfera. Žena koju sam tužila bila je veoma ljuta na mene, ne shvaćajući da ja nemam drugog izbora.

Kad ju je sudac saslušao a zapisničar zabilježio cijeli njezin iskaz iz kojeg je očigledno bio s kim je pregovarala i trgovala, sudac je htio donijeti presudu.

-„Povlačim tužbu“ – rekoh. Gđa ne mora trpjeti zbog tuđih kaznenih djela.

Ona me najprije začuđeno pogledala, a onda briznula u plač.

-„Hvala vam, hvala. Ne znate što ste ovog trenutka učinili za mene. Sad ću imati božićni ručak jer ne moram taj novac dati odvjetniku. Puno vam hvala. Nek vas Bog blagoslovi“ – ponavljala je sva se tresući.

Opet sam išla kući sretna, po ne znam koji put, usprkos svim problemima i brigama.

Sigurna sam bila u to, da bez obzira na sav novac, dobro postupam, jer bitnije je imati dušu nego imati novac. Novac su mi uzeli, ali svoju ljudskost sam zadržala i nitko ju ne može ukrasti.

Nakon sve te moje borbe i ustrajnosti u utvrđivanju istine, izložena sam odmazdi općinskog državnog odvjetnika i predsjednika suda koji su zajedničkim snagama pokušali protiv mene podnijeti što više kaznenih prijava.

Slobodno mogu sve ovo tvrditi, jer imam sva opisana rješenja, sve dokaze (umnožene u nekoliko primjeraka, fotokopije ovjerene kod javnog bilježnika i spremljene kod različitih osoba) koji dokazuju tko je, kada i na koji način počinio kaznena djela, i tko je sve zataškao, kao i sav dokazni materijal i vještačenje sudskih vještaka koji dokazuju da su sve prijave protiv mene podnešene bez dokaza o krivnji i temeljem podvala, anonimno!!

Slijedeći zakonsku formu, nakon što sam vidjela da se neću uspjeti izboriti sa tvrdokornim sucem, podnijela sam Općinskom državnom odvjetništvu Prijedlog za nagodbu zbog štete koju je Općinski sud, odnosno sudac načinio u radu, a zbog koje greške sam gotovo sve izgubila. Ovaj Prijedlog za nagodbu je sukladno zakonskim odredbama prethodio tužbi protiv države radi grube pogreške suda kojim je načinjena ogromna i nenadoknadiva šteta.

Općinsko državno odvjetništvo mi je nakon dužeg vremena napisalo odgovor u kojem navode da „sam si sama kriva za sve probleme, jer svi sudski sporovi su proizašli iz prezaduženosti nekretnine tj. većeg broja hipoteka, a ne pogreške suda...!“

Očigledno je da je Općinsko državno odvjetništvo u ovom slučaju postupalo emotivno a ne s dužnom pažnjom jer je iz cjelokupnog spisa sasvim jasno da na nekretnini postoji založno pravo samo jedne banke, a koje sud propustom do danas nije proveo, jer je prethodno založno pravo brisano temeljem ugovora o preuzimanju kredita i predožen upis nove hipoteke u prvom prvenstvenom redu. Hipoteka druge banke je brisana još 2000 godine, brisovnim očitovanjem jer je dug podmiren u cijelosti koje brisovno očitovanje se nalazi u spisu i još nije provedeno, dok za založno pravo zbog kojeg se sporimo sa državnom bankom ne postoji zakonska osnova za upis jer se ne radi o dugu vlasnika nekretnine i ukinuto je rješenjem Županijskog suda!!!!

Činilo se da meni i mojoj obitelji nitko nije mogao pomoći. Zdravlje mi je bilo sve lošije, tri puta sam završila na hitnoj zbog otkazivanja bubrega i zastoja rada srca, a vrlo teško je sve to podnosilo i najmladje dijete koje je bolovalo od težeg oblika astme sa gotovo svakodnevnim napadima gušenja.

Dobivali smo prijetnje u različitim oblicima, pismenim i porukama, iako nam je razlog tih prijetnji bio nepoznat.

Zbog svega sam se ponovno pismom obratila glavnom državnom odvjetniku obavijestivši ga da je moj život u velikoj opasnosti, i da svakodnevno proživljavam različite prijetnje i situacije opasne po život, i ja i moja djeca, te da tražim zaštitu. Bez uspjeha, naravno!

Na koncu, koliko god sam to odgađala, ipak sam morala obaviti i razgovor sa onim svojim „prijateljem“ pravnikom koji mi je sve te ljude poslao k meni ma kako mi nelagodan taj razgovor bio, jer me nije puštao na miru.

- „Kako si me mogao gurnuti ravno u ruke mafiji?“ pitala sam ga.

- „Znaš li ti kakvi su to ljudi?“

- „Kriminalci!“

- „Ucjenjivači i reketari“!

- „Možda čak i ubojice“! drhtala sam dok sam to govorila.

- „Pa ti si rekla da tražiš bilo kakav izlaz i bilo kakvo rješenje, odgovori on. Zato sam ti poslao mafiju jer oni možda znaju kako ti mogu pomoći“!

- „Ti si pobrkao koncepciju idiote, bila sam bijesna na njega. Trebao si me zaštititi od mafije, a ne predati me njima u ruke.“

- „Ti nemaš pojma što radiš. Mrtav si za mene. Više ne postojiš“– rekla sam mu najtišim mogućim glasom, ali vrlo odlučnim!

Pogledao me zbunjeno;

–„Ja sam znao da ćeš uspjeti, rekao mi je, slušao sam ti mobitel i snimao poruke preko svojih prijatelja i nisam se bojao jer sam vidio da znaš što radiš.“

-„Znaš, mi bivši policajci smo ti vrlo snalažljivi. Cijelo vrijeme sam pratio što se dogadja i s kim i što razgovaraš.“

Ovo me je sledilo. Nisam mogla zamisliti da netko neprekidno prati i prisluškuje moje razgovore i poruke, upravo zato jer su to bile normalne poruke, a ne tamo neke „na rubu zakona“.

Strašno!

Nikad više nakon toga ga nisam nazvala.

VII

ČUDA SU MOGUĆA, ALI NE KOD NAS

DANAS SU MOGUĆA ČUDOTVORNA IZLJEČENJA. I RAK SE LIJEČI NA NAČIN DA ODREŽEŠ ZAHVAĆENI DIO, PREOSTALI DIO TKIVA IZLIJEČIŠ KEMOTERAPIJOM, A POTOM UPOTRIJEBIŠ SNAGU VOLJE KOJA MORA BITI JAČA OD BOLESTI

NO KAKO IZLIJEČITI RAK U DRŽAVI U KOJOJ JE CJELOKUPNO TKIVO ZARAŽENO I ZAHVAĆENO?

U međuvremenu sam se preko odvjetnika upoznala i sa sucem Županijskog suda. Često su odlazili na ručkove u Kerempuh, potom naručili piće, a onda, samo kao usput pozvali bi me s opravdanjem da ih zanima kako napreduje moja borba, a onda ostavili da platim ceh. Uz to bi, uz par riječi iskritizirali rad predsjednika suda i rješenja koja je on donio, no to je bilo sve.

Shvatila sam bila da sam potpuna budala koju su svi oni zajedno našli kako bi njima bilo dobro, koju oni sisaju poput krpelja, i da ukoliko nešto pod hitno ne riješim, da sam gotova, a moja djeca će umrijeti od gladi.

Odlučila sam se primiti posla kako bih u što kraćem roku opet uspostavila normalu u poslovanju. Novac mi je i dalje bio potreban za sudske takse, biljege, pristojbe, odvjetnike, fotokopiranje, javne bilježnike, ispis žalbi i tužbi, vještačenja i još puno toga.

Dnevno sam morala za te potrebe imati osigurano zarađenih preko dvije tisuće kuna da bih na sve pravovremeno odgovorila.

Našla sam odgovarajući uredski prostor u kojem sam planirala nastaviti posao, no nisam tog trenutka znala da prostor pripada sutkinji Visokog trgovačkog suda. Ista je saznala, što iz medija, što sa suda o problemima koje sam proživljavala, te napravila uvid u cjelokupni moj spis na sudu. Pozvala me da jedno poslijepodne dođem kod nje doma, kako bi mi ona navodno pomogla. Kupila sam jednostavan poklon, kvalitetno buteljirano vino, bombonjeru i kavu, a za nju cvijeće. Nisam željela da pomisli da joj nešto darujem iz interesa, ili da ju podmićujem, pa sam bila prilično skromna. Jednostavno sam željela da u meni vidi kulturnu osobu.

Naglasila mi je da nekretnina vrijedi nekoliko miliona eura, i da će mi ona pomoći riješiti spor, ali da bi njoj trebala pripasti makar samo sitnica od nekoliko stotina tisuća. Nisam pristala na njezine uvjete pa sam uzela sve dokumente, i prestala joj se javljati. (Već sam bila sita ucjenjivanja, i jednostavno mi nije bilo jasno, što je tim ljudima, pa se neprekidno događa jedno te isto i svi bi zarađivali na tuđim tj. mojim leđima.)

Sve najamnine sam plaćala u gotovini, na način da sam išla kod nje na sud,(portir me svaki put zapisao) a posljednju sam platila njezinom domaru i istog dana pokupila svoje stvari i nestala u nadi da više neće ni pitati za mene.

Na žalost sam se prevarila.Gdja sutkinja je unajmila privatnog detektiva koji je imao zadatak raspitati se o mojem imovnom stanju, evidentirati sve činjenice o meni i načiniti zapisnik, a ona je pokrenula ovršni postupak za nepostojeći dug. Detektiv je samo banuo na moja kućna vrata jednu večer, i bez ikakvog objašnjenja počeo mi ispitivati dijete o svim privatnim stvarima, što je njega veoma uzrujalo jer je i ovako bio osjetljiv na različite okolnosti koje je prethodnih godina prošao.

Prilično je bolestan, naročito ima panične i astmatične atake na takve događaje, i svaki put kad se nešto slično događalo mi smo bili na hitnoj tražeći za njega pomoć, a u posljednjih godinu dana preko dvadeset puta hitnih intervencija.

Nije bilo dana da na naša vrata nisu pokucali predstavnici policije ili suda, što zbog raznih poziva, a što zbog ovrha. Prije nego li je ovrha ove sutkinje i postala pravomoćna, zahvaljujući svom sudskom utjecaju, uz prisustvo policajaca je popisala sav namještaj u našoj kući, čak i onaj koji pripada našoj odrasloj djeci i za koji imaju račune da su ih oni kupili od svoje zarade, a sve s namjerom da isti odveze za „navodni dug“ od samo tri tisuće kn.

Razgovarala sam tom prilikom (telefonski) i s policajcem koji je bio prisutan i rekla mu da dotična gdja može popisati stvari iz stana koji pripada mom suprugu i meni, ali ne i iz stana koji pripada mom sinu, jer je on taj stan sam namjestio. Nitko me nije slušao.

Sve su popisali, iako sam prijedlog za ovrhu dobila tek dva tjedna poslije njihove posjete.

Nisam niti htjela uložiti žalbu na to rješenje unaprijed svjesna da sudskim putem tu ne mogu ništa napraviti. Čemu da dodatno trošim novac na plaćanje pristojbe kad nisam toliko jaka da bih spor dobila s obzirom na to da je s druge strane sutkinja stranka u postupku. Osim toga taj navodni pljenidbeni popis uopće nije bio organiziran u tu svrhu, već u svrhu zastrašivanja, jer su prilikom odlaska ostavili obavijest da nas je posjetio dana ....... sudski ovrhovoditelj i da mu se trebam javiti u roku od petnaest dana.

Pa što je onda gdja sutkinja mislila postići posjetom našoj kući i to sa petoricom ljudi, od toga dvojicom policajaca kojima apsolutno nitko nije branio ulazak i popis stvari za koje uopće nije imala u tom trenutku odobrenje, osim namjere psihičkog zastrašivanja.

Sama sam razmišljala o opciji da unajmim privatnog detektiva u situacijama koje sam prolazila. No saznavši da se cijena njihove usluge kreće između četiri tisuće kuna po danu pa naviše odustala sam od takve vrste pomoći jer nisam imala toliko sredstava da ih platim.

Stoga sam još više ostala začuđena koji je smisao bio kad je sutkinja unajmila privatnog detektiva da bi saznala sve o mojem statusu, kako poslovnom i privatnom tako i financijskom i gdje je isplativost da plati usluge privatnog detektiva za istraživanje za „nestvarni dug“ od samo tri tisuće kn.

Detektiv mi je napisao poruku na mobitel u kojoj me upozorava da će upotrijebiti sve svoje snage da pomogne svojoj klijentici u njezinim namjerama, i da neće birati sredstva pri tome.

Ojađena svime što mi čine došla sam na ideju, čitajući Ovršni zakon kojim je određeno da ovrhovoditelj može popisati stvari i potom ih odvesti k sebi na čuvanje, da umjesto da platim iznos koji je potraživala, kupim na svoje ime dvije žive koze, svežem ih u dvorište, pa obavijestim sud da su one moje jedino vlasništvo, te da ih prepustim gdji sutkinji koja me proganjala da ih odveze i čuva u svom gradskom stanu.

Nasmijala sam se u sebi, zamišljajući njezin izraz na licu kad bi koze ugledala i shvatila da su one moje jedino vlasništvo i slobodne za ovrhu.

No ipak nisam to učinila poštujući dignitet suda, kakve god da ima suce o kojima se ovdje piše, ima ih i izuzetno poštenih i korektnih, pa sam načinila vansudsku nagodbu i dotičnoj gdji platila četiri tisuće kuna, iako joj uopće nisam bila dužna, i iako je sama vodila cijeli postupak, uz suradnju svojih kolega na sudu, i pomoć policije koja naravno respektira sud.

Više puta su me policajci znali tražiti na kućnoj adresi, nekad zbog poziva za obavijesni razgovor, nekad iz nekih drugih razloga, no kako puno i dugo radim nisam preko dana u kući.

Zbog toga su više puta izdali tjeralicu za mnom – navodno radi „nepoznate adrese“, „provjere adrese“, iako sam svaki dan navečer u kući i živim samo na jednoj adresi već trideset godina. No ne čekam u kući od jutra do mraka da bi mi netko došao, već radim. Istovremeno, kad me netko traži, odmah se javim, no ako mi nitko ne ostavi poruku, kako da znam da me je netko trebao. Stoga sam ostavila svoje telefonske brojeve u policiji, kako kod kuće, tako i na poslu, i mobitel, i sada sam im dostupna od 0-24 sata, kako bih izbjegla nesporazume kakvi su često nastajali iz čiste želje da mi nešto „natrpaju“ na leđa.

Napominjem da u svim slučajevima ima izuzetaka. Tako se riječ suci, ne odnosi na sve suce, vec samo na pojedine, a prvenstveno na predsjednika općinskog suda u Dugom Selu, takodjer i na općinskog državnog odvjetnika u istom gradu, dok se riječ policija također ne odnosi na sve policajce, već isključivo na policajce u istom gradu odakle je ovaj Općinski sud i općinski državni odvjetnik. Veliki broj inspektora i policajaca postupali su po zakonu i kao ljudi, bez namjere da insinuiraju nekakva djela, ili da mi nešto natrpaju s čim nemam veze. Jedan od rijetkih, izuzetno poštenih i kvalitetnih osoba kojoj mogu zahvaliti što sam se uspjela spasiti ucjenjivača i kriminalaca je i šef Krim policije koji je prije nekoliko godina bio inspektor u policijskoj postajii, ali koji mi je veoma puno pomogao svojim korektnim pristupom i poštenom obradom cjelokupnog predmeta unatoč pritisku koji je na njega vršen.

VIII

ŠTO ZNAČI BITI DOBAR?

biti dobar čovjek znači... nikome ne činiti zlo.... pomoći kad god možeš..... ne mrziti nikoga bez razloga ili zbog nekih predrasuda....... ne širiti mržnju...... ne raditi iza ledja...... roditi se sa tim u sebi.......

Dugo sam razmišljala što i kako dalje.

Nisam mogla bez posla, imala sam malu djecu, kojoj je novac trebao za hranu i školovanje. Muž se teško razbolio zbog svega što je proživio nakon povratka u zemlju, i nakon što sam zajednički novac uložila u posao koji očigledno nije mogao napredovati. Često mi je to znao predbacivati, naročito u trenucima kad su nam bili iskopčani telefoni, ili kad nisam s čim imala kupiti hranu.

-„Ti bi me trebao shvatiti“, govorila sam mu.

„To su okolnosti koje se čovjeku kroz život znaju dogoditi, i nemam na njih utjecaja. Ne mogu ih ja promijeniti. Što bi se dogodilo da me je pogazio vlak i odrezao mi obje noge? Opet bi morao brinuti o meni i o djeci, i prihvatiti situaciju takvu kakva je.“

- „Nije lako, ali vjeruj mi, molim te!“ – objašnjavala sam mu grcajući u suzama.

Imali smo još uvijek dovoljno nekretnina neopterećenih hipotekama a koje smo stekli tijekom dugogodišnje bračne zajednice i višegodišnjeg rada, no zbog trenutne situacije opterećene sudskim sporovima i slabog boniteta nisam imala mogućnosti otići niti u jednu banku i dobiti pozajmicu ili kredit kako bih nastavila posao koji sam do tada radila i koji sam radila više nego odlično i kvalitetno.

Iza mene su stajali dobri rezulati i poslovni uspjesi, i gomila podvala kojima sam bila izložena.

Iz mog poduzeća otuđen je veći broj radnih strojeva koje su osobe koje su ih pokrale javno prodavale putem oglasa u dnevnim novinama, lažno se predstavljajući . Između ostalog, ukraden je i veliki utovarivač, težak jedanaest tona, a nakon čije krađe su ostali vidljivi tragovi guma u dvorištu i provaljena vrata.

Unatoč prijavi policiji i državnom odvjetništvu, policijskom očevidu, i nespornim dokazima, navodno nije bilo temelja za kaznenu prijavu protiv osobe koja ga je ukrala, iako se radilo o provali, teškoj krađi, prodaji ukradene robe, a dio tih ukradenih strojeva koristila je i tvrtka iz neposrednog susjedstva koji su navodno stroj koji je vrijedio preko dvjesto tisuća kuna platili tisuću i dvjesto kuna i to kao staro željezo (Njihova izjava je na sudu u spisu uz predočen račun da su ga toliko platili??).

Ista ta tvrtka je najviše napredovala tijekom rata, kada je vojne kamione kupovala pod staro željezo po istoj cijeni i na isti način kao i ovaj utovarivač!!!, a neke od njih preuredila i potom prodala, ili zadržala u svom voznom parku.

U svemu je posredovala osoba koja nikada nije vratila niti jedne kuna bankama vjerovnicima, a sudac koji je o istoj stvari i u istom stanju spisa donio jedno rješenje za njegovu tvrtku ili za njega, za mene i moju tvrtku je donio sasvim drugo. Ovo se odnosi na rješenje u ovršnom postupku. Naravno, prvo je bilo na njegovu korist, a ovo drugo na moju štetu.

Nadalje je isti predsjednik suda toj istoj tvrtki koja je kupovala vojne kamione kao staro željezo, dosudio i jednu česticu zemlje sa izgrađenom trafostanicom vrijednosti preko četiri miliona kuna, vlasništvo moje tvrtke, i za isto donio rješenje o uknjižbi prava vlasništva u korist te druge tvrtke, bez ikakve pravne osnove, tj. bez ugovora iz kojeg bi se mogao utvrditi pravni temelj stjecanja. Jednostavno im je poklonio tuđu zemlju sa trafostanicom! U tijeku je tužba za povrat u vlasništvo.

Kako bi policija i državno odvjetništvo prikrili svoje propuste, morali su sakriti dokaze koji terete tog dužnika državne banke, jer bi on možda ispričao istinu o mnogima, a to se nije smjelo dozvoliti stoga im je najjednostavnije bilo blatiti i kazneno goniti mene, jer to je bio najbolji način da sebe opravdaju.

Iz tog razloga su me i dotična gospoda koja su sve to počinila i policajci i suci (svi iz istog grada u kojem bilo sjedište poduzeća), pa i aktualni stečajni upravitelji, često nazivali različitim uvredljivim imenima, pokušavajući dokazati da nikad nisam imala svoj novac, već da sam valjda „pala s Marsa“, te da govorim neistinu – i uopće nisu marili za činjenicu da je moja priča naravno bila potkrijepljena čvrstim dokazima i vjerodostojnom dokumentacijom i da ju se jednostavno moglo potvrditi samo kratkim uvidom u spise.

Nitko iz policije, niti odvjetništva nije niti htio pogledati izlistanje banke na kojoj je evidentno bilo da je sa zajedničkog računa, mog, i mog muža bilo isplaćeno preko dva miliona maraka ušteđenog novca i uloženog u Hrvatskoj, baš kao što ih nisu zanimali niti postupci predsjednika suda, i ostalih sudionika.

Nije ih moglo uvjeriti niti izvješće sa policijskog očevida kojim je načinjen zapisnik o teškoj krađi. Ne, bili su neumoljivi.

„Šta nas briga tko se tamo s kim je....i s kim se vaša žena j.....!“

šokirana sam bila izjavom pomoćnika načelnika policije koju je izrekao pred mojim mužem jednog dana kad smo pokušali istjerati „mak na konac“ (nakon što smo sami pronašli ukradeni stroj) i utvrditi zašto policija ne postupa po prijavama. Istog trena, sva crvena i u flekovima od živciranja nazvala sam Unutarnju kontrolu da bih se potužila na postupak njihovog službenika. Izgledalo je kao da će nešto poduzeti, no za mene se ništa nije promijenilo, samo mi je bilo još gore jer su bili još neugodniji prema meni.

Ni novinari nisu baš sve htjeli objaviti jer je sav taj lobi počevši od sudaca, odvjetništva, Vlade, policije bio toliko jak da se nije mogao objaviti gotovo niti jedan članak o svim tim krađama i podvalama.

Čak ni činjenica da je odgovorna osoba koja je pogodovala pri odobrenju kredita vozila šleperom materijal za svoju kuću koji nikad nije platila, te da je njihov dužnik osim novca dobio u državnoj banci i „proizvoljni plan otplate i poseban aranžman“, te da svoje potraživanje banka nije pravovremeno osigurala zalogom, niti je ikad bila podmirena i kuna državnog novca, sve to nije bio dovoljan razlog Državnom odvjetništvu, Uskoku i policiji da ispita okolnosti pod kojima je isti dobio kredit, a kasnije osiromašio i drugu tvrtku, uzevši iz nje sve što se dalo prodati, a istovremeno se fizički prijetio i branio raspolaganje imovinom .

Zato su mene neprekidno zvali na obavijesne razgovore u policiju, stalno mi namečući počinjenje kaznenog djela na teret, a kada bih dala izjavu i priložila dokaze iz kojih je očigledno da na meni nema nikakve krivnje i kojima se terete te druge osobe – bivši vlasnik nekretnine, sudac, i njegovi ostali pomagači, tada se sve zataškavalo, iako su imali sve potrebne dokaze kojim su mogli pokrenuti kazneni postupak i podići optužnicu. To je sve dodatno ohrabrilo počinitelje tih djela, i doslovno su se smatrali nedodirljivi i veoma moćni.

Potez koji su državne institucije učinile bio je začuđujući i šokantan.

Banka o kojoj je bila riječ, i čiji ja nisam bila dužnik, me tužila za klevetu.

Jedno jutro zatekao me telefonski poziv policije kojim su me pozvali pod izlikom da imaju nekakve nove vijesti o kaznenim prijavama koje sam podnijela protiv ljudi iz visoke politike a koji su pomogli da bivši vlasnik nekretnine iz ove priče dobije tolike visoke kredite koje on nije vraćao. Otišla sam na policiju, a oni su me bez da su me prethodno obavijestili o nalogu suda, jednostavno pritvorili u Remetinec.

U prvi tren nisam mogla doći k sebi od čuda, ne vjerujući jednostavno da mi se sve to događa. A onda sam gledala sve one žene oko sebe i počela se smijati iz sveg glasa. Da je taj bivši vlasnik nekretnine tog trenutka bio blizu možda bih ga fizički napala jer osjećala sam se toliko neprijateljski raspoložena prema njemu da ne znam kako bih mu mogla oprostiti činjenicu da sam ja umjesto njega bila tamo.

No ubrzo me prošla želja da nekog udavim, shvatila sam jednostavno da neke događaje čovjek mora proći kroz život da bi očvrsnuo. Obećala sam sam sebi da ću kad izađem biti još čvršća i hrabrija i da neću sebi više dozvoliti da me bilo tko maltretira. Za promjenu, nisam više plakala.

Suočena sa najgorom mogućom opcijom koja mi se mogla dogoditi kao poštenom čovjeku, osim smrti, umjesto suza koje su do tada tekle potocima, ja sam se počela smijati iz petnih žila.

Toliko sam se smijala da se smijeh orio ćelijom i hodnikom. Smijala sam se svim svojim glupostima tijekom života, sebi, svom životu, svemu onom što sam napravila, a najviše sam se smijala svojoj ludoj hrabrosti i vjeri u pravdu i pravosudje.

Čuvarica je ušla u ćeliju.

-Gospođo, imate pozdrave od kuće“, rekla je.

-„Muž vas pozdravlja. Kaže da ne brinete i da su djeca dobro, samo je jako zabrinut za vas, jer kaže neprekidno plačete, pa i sad misli da se ne smirujete“.

-„Kako vidim vi se smijete, ne plačete, pa ne znam što je pod tim mislio“?

Nitko nije mogao shvatiti da sam ovdje daleko od svih njih, od sudaca, stečajnih upravitelja, odvjetnika, pravnika, prijatelja, neprijatelja, pa i od muža koji nije uvijek baš najozbiljnije shvaćao težinu situacije koju sam prolazila, i da sam ovdje mirna, jer nitko me može do mene, i upravo me ta činjenica tjerala na neobuzdani smijeh.

Suočena sa pravim kriminalcima pa čak i ubojicama upoznala sam i drugu stranu medalje. Zbog zajedničkog života u jednoj sobi bila sam prisiljena sklopiti prijateljstvo s osobama „tankih živaca“, koje su svakog trena mogle planuti na mene.

Pisala sam im molbe za pomilovanje, žalbe, i stekla njihovo uvažavanje.

Najvažnije stva NAJVAŽNIJE STVARI NA SVIJETU SU POSTIGLI LJUDI KOJI SU POKUŠALI TAMO GDJE SE ČINILO DA NADA VIŠE NE POSTOJI.......

Jednom tjedno zatvorska uprava provodi kontrolu o brizi o zatvorenicima i stanju u kojem se zatvor nalazi. Stjecajem okolnosti, taj dan je bio prvi ponedjeljak poslije produženog prazničkog vikenda, kad sam ja bila pritvorena. Bila sam veoma ljuta.

Pritvorili su me četvrtkom, sudac je odmah po donošenju rješenja otišao na vikend jer se radilo o produženom vikendu pred prvi maj, a rješenje o odbijanju žalbe čekalo me već u zatvoru prilikom ulaska a da žalbu još nisam niti napisala.

Očigledno je bilo da se radi o postupku koji me trebao naučiti pameti. Oduševljena činjenicom da će naići zatvorska kontrola, pripremila sam se na reakciju. Kad su došli na vrata, brzo sam nogom stala između vrata i štoka da ih ne mogu zatvoriti dok je ne postavim pitanje.

- „Jeste zadovoljni“, pita upravitelj?

- „Nismo“ ,kažem.“ Kad mi objasnite kako je moguće da u Republici Hrvatskoj netko može biti pritvoren za klevetu, tada možda budem dobro“.

- „„Nije moguće“, kaže upravitelj. „Vi ste nešto pobrkali“.

- „Nisam sigurno, evo vam papiri ovdje kod mene, i još k tome, javila sam sucu da mi je dijete teško bolesno i da sam s njim na hitnoj. Imala sam opravdanje i za sud, a i za ovu situaciju ovdje, pa kome je dakle bilo u interesu da me se zatvori, a uz to je sve protivno zakonu?“

- „Vi ste sigurno gospođo u zabludi, opet će upravitelj. Takvo nešto nije moguće. Sigurno ste napravili nešto drugo a ne radi se samo o kleveti. Zbog klevete nikad nitko nije bio zatvoren niti se to smije. Vi buncate, sigurno!“

Sad sam već počela ljuto vaditi papire iz fascikle koje sam srećom imala sa sobom.

- „Pogledajte što tu piše. Kleveta, za Boga miloga, kako ne želite vidjeti istinu?“

Upravitelj je sad već ozbiljno shvatio moju priču.

- Pita: „Koji je sudac, o kome se radi?“

Kad tamo, sudac koji je potpisao moje rješenje o pritvoru u pratnji je upravitelja. Zacrvenio se, zastidio, kaže, sutra ćete gospođo biti vani, vjerujte, radi se o zabuni.

- O zabuni?!

- Hm, o zabuni?!

A pet dana mog života, pet dana pakla, to nikom ništa, kao da je sve prebrisano spužvom, nije se ni dogodilo.

Što reći teško bolesnom djetetu koje je trebalo cjelodnevnu skrb i pažnju? Da se sudac zabunio.

Rodbina, prijatelji, kumovi, suradnici, poslovni partneri, što će oni misliti, ili da im kažem da se radi o zabuni.

Stekla sam jedno zaista vrijedno iskustvo, a isto tako naučila da moraš biti krajnje pošten da bi se mogao izvući, u protivnom možeš istrunuti.

Upoznala sam u pritvoru ljude raznog profila, od ubojica, narkomana, do bankara i prosaca s ulice. No, isto tako su ti ljudi koji su iz raznih razloga morali odslužiti svoje, znali pokazati i toplo srce ispod svoje hladnoće. Nisam imala svoju odjeću, tenesice, šampone, ništa, jer su me na prevaru odveli, a oni su mi velikodušno sve dali kako ne bih bila uskraćena ni za što.

Nekoliko dana poslije, nakon što sam izašla, bio je sud sa gospodinom koji je tražio pritvor. Za njega sam imala dokaze da je sudjelovao u dogovoranju oko nevraćanja kredita državnoj banci, i jedva sam čekala da me sudac pozove da dokažem da sam bila u pravu.

Pažljivo sam se obukla, u najljepši crveni kostim koji sam imala. Raspustila dugu kosu, svježe opranu. Naprosto sam cvjetala.

Željela sam svima pokazati da me nisu slomili, već naprotiv, da sam puna snage i želje za borbom.

Već dok sam išla hodnikom vidjela sam čovjeka koji se ustao sa klupe i krenuo prema meni širom raširenih ruku. Nije mi bilo jasno o čemu se radi dok nisam došla bliže i prepoznala svog tužitelja u osobi koja me objeručke dočekala da me zagrli. Očigledno nije mogao mirno spavati zbog svega što sam morala proći.

Odmah sam ga upitala:

-„Dobro kako ste mogli mirno spavati, znajući da ja nisam kriva, i da osoba koja je kriminalac i krivac šeće na slobodi, dok sam ja u pritvoru?“

- „Kako ste mogli nakon mog iskrenog razgovora sa vama to učiniti?“

- „Znate li kako su moja djeca to teško podnijela?“

- „Koliko im se pogoršalo zdravsteno stanje i koliko je sad ponovno liječenja, terapija i ljubavi i snage potrebno da se oporave od svega?“

-„Bit će sve u redu“ samo je prozborio!

Bilo je očigledno da mu je bilo veoma neugodno i da se ne osjeća dobro zbog svega.

Dok smo mi razgovarali, sudac je nekoliko puta provirio glavu kroz vrata:

-„ Jeste gotovi?“ pitao je.

Nisam razumjela što znači njegovo pitanje dok nisam ušla u sudnicu. Tada je moj tužitelj progovorio i povukao sve tužbe protiv mene.

-„A pritvor gospodine suče?“ pitala ga je zapisničarka.

-„Gđa je bila nevina u pritvoru, što s tim?

-„Tko će joj to nadoknaditi?“- nastavila je

- „Dobro, dobro je! kaže sudac.

-„Sve će oni to riješiti. Vi šutite!“

Tužitelj i ja smo zajedno izašli vani sa suda.

Nisam ga osuđivala. Nisam ga niti mrzila.

Nikog od njih nisam mrzila tog trenutka.

Bila sam sretna da je sve bilo gotovo, i u svakom djelu koje se dogadjalo, gotovo svakog dana vidjela sam ljubav Boga prema meni koji me čuva od zla i od zločestih ljudi.

Kome vrijedi tužba? Ono što proživi nedužna osoba, progonjena od takvih koji samo zgrću novac, i kojima ništa nije sveto, ne može nadoknaditi nikakva naknada štete.

Prestala sam osjećati strah a u meni je sve više počela jačati samo vjera u Boga. U ljude sam se razočarala.

Pet mjeseci poslije toga tužitelj je preminuo od lekumije. Očigledno nije želio otići s ovog svijeta prljavo znajući da u meni nije bilo baš nikakve krivice i da mi je načinio zlo. Otišla sam mu na sprovod, izmolila za njega Oče naš.

I danas se puno puta sjetim osjećaja kad su me policajci sprovodili u pritvor, osjećaja koji bi me, da je to moguće, onog trenutka iz mirne, staložene osobe, vjernice u trenu pretvorio u ubojicu i osvetnika. Bio je to samo jedan trenutak, ali dovoljan da ga upamtim čitav život.

Iskustvo koje sam prošla nije me slomilo, učvrstilo me je.

A i danas mi prolaze kroz misli rečenice iz sudskog Rješenja kojim sam oslobođena krivnje; "Sud smatra da je okrivljena u dovoljnoj mjeri shvatila smisao i značenje određenog joj pritvora i da joj se sada može dosuditi sloboda......."

Da shvatila sam to vrlo dobro. No ne na takav način kako to Sud smatra.

Shvatila sam da je čak i u tako teškim situacijama potrebno zadržati prisebnost, zdrav duh i vjeru, i da je s Bogom, baš kao i sa ljudima, sve moguće.

Jednom davno, pročitala sam u jednom članku da kad je novac u pitanju, i velika zarada, tada čovjek nema prijatelja, brata, nikoga, jer se onda za nikog i ništa ne mari. Tako se eto dogodilo i meni.

Svi su se, borili za novac, za imovinu, za nekretninu, a jedini način da uzmu i da postignu željeno je potpuno uništenje.

U pritvoru sam sama sebi napisala himnu koju kroz život često ponavljam. Uvijek sam sama sebi ponavljala riječi:

-„Ne daj se, glavu gore!“

-„Uvijek ima nade, ništa nije tako crno da se ne bi, u daljini bar, naziralo malo svjetlosti.“

ŽENA ZVANA HRABROST

Danas su posljednji puta

zasvirale violine

tužnu pjesmu u mojim grudima.

Posljednji puta

stisnula sam pesti

zbog ljudske zloće

a tuga me obuzela zbog samoće.

Nikada više neću se predati

suzama što niz lice poteku,

niti ću dati do znanja zlima

kako njihove uvrede peku.

Od danas se zovem HRABROST ŽENA

i nikada, baš nikada

pokleknuti neću pred problemima

niti dozvoliti da me pregaze teška vremena.

ISTINA UVIJEK POBJEĐUJE, MA KAKO TEŽAK I MUKOTRPAN BIO PUT DO RASVJETLJANJA!

Ispred ulaznih vrata, kod kuće, dočekala su me djeca, još uvijek mala i u dobi kad su najviše trebala majčinu skrb. Ugledavši me, samo su briznuli u grčevit plać, pojurili mi u naručje i grčevito se stisli uz mene. Dugo su plakali, jednostavno ne vjerujući da nas neće više nitko razdvojiti.

Čekale su me i nove obveze i novi problemi. Iako sam odmah nakon što sam prošla iskustvo ucjenjivanja od samih predstavnika zakona i vlasti, nekretninu prodala, problemi s time nisu prestali. Mnogi od tih protivnika nisu u potpunosti shvaćali proces koji je učinjen a koji je u potpunosti bio zakonit, iako pokrenut samo da bi se njih spriječilo u njihovim namjerama, pa su i dalje nastojali izazvati stečaj na bilo koji način.

Sedamnaest puta je pokrenut postupak stečaja i šesnaest puta obustavljen ili odbačen. Dug zbog kojeg je stečaj bio pokrenut iznosio je svega nekoliko tisuća eura, dok je vrijednost imovine bila daleko veća.

U svojoj želi da postignu cilj nisu uočavali sve činjenice, pa su načinili i niz propusta. Tako su i mojim radnicima podvalili dokumente da potpišu sa objašnjenjem da se radi o tužbi protiv osobe koja je uništila poslovanje i ostala dužna bankama, a umjesto tužbe, sa potpisima radnika predali su zahtjev za stečaj.

Naravno da su svi radnici na sudu izjavili da se radi o prijevari jer su svi plaće dobili iz privatne ušteđevine, neovisno o radu poduzeća i problemima u kojima se našlo.Izjavili su i da su izmanipulirani i lažima dovedeni na sud o čemu takodjer stoji iskaz u spisu sa sudu.

Svi radnici su tri godine plaćani iz privatnih sredstava, a mnogima je pomagano i daleko više, odnosno koliko je trebalo. Nikad nitko nije naišao na zatvorena vrata, i nikad nikome nije zahtjev za pomoć odbijen. To mi se i vratilo, njihovim iskazom istine i pred Općinskim državnim odvjetništvom i pred Sudom.

Bar sam tada mislila da istina nešto znači i da ću konačno imati malo mira. Na žalost, nikog istina nije zanimala, i ubrzo je opet sve pošlo po starom.

Prijedlog za stečaj je ponovno podnešen na temelju lažne izjave, ovaj put dotadašnjeg direktora poduzeća, a koji je stečaj tražio kao radnik kojem navodno nisu isplaćene plaće. Stečajem je želio prikriti svoju odgovornost i manipulacije koje je provodio u poduzeću.

Nitko nije obratio pažnju na nezakonitost postupka, jer je on kao direktor bio odgovoran za svoj rad.. Takodjer nikog nije niti zanimala činjenica da je uzeo iz poduzeća sve što se uzeti dalo, što su i radnici posvjedočili pred općinskim državnim odvjetnikom i pred sudom, i da mu poduzeće nije dužno ni lipe, već da je on dužan poduzeću.

Istovremeno su faksom, upravo za vrijeme rasprave, sutkinji poslali dopis u kojem se mene opisuje kao najvećeg kriminalca, alkoholičara, šizofreničara, i ne znam koje sve još izjave nisu unutra navedene, a sutkinja koja je vodila raspravu, je cijeli taj dopis pročitala pred cijelim vijećem, koje se zgražalo nad riječima koje su bile pročitane.

Do te mjere su se zgražali nad njezinim postupkom da je jedan od vjerovnika istaknuo da se ne nalaze tamo da bi mene blatili i slušali takve prljavštine, već da bi riješili problem otvaranja stečaja. Vjerovnici su me poznavali i znali su da ništa od toga napisanog nije istina, a da je ovaj faks samo još jedan „udarac ispod pojasa“.

Uslijed takvog postupka na sudu, moje zdravstveno stanje se još više pogoršalo. Veoma sam se uzrujala zbog takvih ružnih događaja, pa nisam samo sa djetetom često bila na hitnoj, već sam i sama trebala hitnu pomoć puno puta. Oboje smo vrlo senzibilni i osjetljivi na nepravdu, pa nam je i zdravlje uslijed stalnih stresova i šokova ozbiljno narušeno a često i kritično.

Bivšem direktoru su unatoč svim žalbama i dokazima koji su osporavali njegovu tražbinu ipak dopustili da provede svoju nakanu, i stečaj je napokon otvoren, po prijedlogu za koji nije plaćena sudska pristojba, i za koji stvarni dug uopće nije dokazan.

Direktor je ubrzo nakon otvaranja stečaja preminuo od srčanog udara, očito i sam nije mogao živjeti mirne savjesti i sa posljedicama djela koja su počinjena.

Uobičajenom zakonskom procedurom, nakon donošenja rješenja o otvaranju stečaja u roku osam dana napisala sam žalbu.

U pouci o pravnom lijeku stoji uputa: žalbu podnosi osoba koja je bila zakonski zastupnik do otvaranja stečaja.

Trgovački sud odbio je moju žalbu kao potpisanu i podnešenu od neovlaštene osobe, a Visoki trgovački sud potvrdjuje da je Trgovački sud u pravu s tumačenjem da je žalba podnešena od neovlaštene osobe, jer bi navodno privremeni stečajni upravitelj trebao pisati žalbu, a ne ja, dotadašnji zastupnik, iako je zakon jasno propisao tko podnosi žalbu i nikada do sada u stečajnom postupku žalbu nije podnosio nitko drugi do dotadašnjeg direktora odnosno zakonskog zastupnika do otvaranja stečaja.

Iz sudske prakse sam izvukla dvadesetak slučajeva potpuno jednakih, gdje su uvažili žalbe dotadašnjih zastupnika, dok eto ja nisam ni imala pravo na žalbu. I ova sva rješenja sam uvezla i zadržala kao argument o diskriminaciji mene kao osobe i uskraćivanju prava na žalbu.

Isti takav slučaj je prethodno se zbio i sa bivšim vlasnikom nekretnine, koji je također pisao žalbu kao dotadašnji zakonski zastupnik stečajnog dužnika, i žalba mu je bila uvažena!!!!!!

U obrazloženju rješenja Visokog trgovačkog suda stoji da bivši zastupnik po zakonu stečajnog dužika prestaje biti zakonski zastupnik danom objave oglasa o otvaranju stečaja u Narodnim novinama.

Međutim, Stečajnim zakonom i Novelom stečajnog zakona jasno je propisano da je Rješenje o otvaranju stečaja pravomoćno tek nakon što prođe žalbeni rok, jer postoji mogućnost i da Visoki trgovački sud žalbu uvaži ili odbije.

Stoga je dotadašnji zakonski zastupnik tj. osoba koja je zastupala tvrtku do dana otvaranja stečaja bio ovlašten zastupati tvrtku i potpisivati dokumentaciju, sve do dana pravomoćnosti rješenja, a što je postalo tek Rješenjem Visokog trgovačkog suda o odbijanju žalbe!!! Ovo je potvrdio i privremeni stečajni upravitelj na samom ročištu što je i zapisnički zabilježeno.

Nažalost, na rješenje Visokog trgovačkog suda nema žalbe (tu mi je vjerovatno „pomogla“ ona sutkinja sa Visokog trgovačkog suda kojoj nisam htjela dati novac koji je tražila) i tako je agonija sa stečajem završena.

Za sve ovo nema obrazloženja u zakonima jer institucije i osobe koje bi trebale zakon poštovati i provoditi ga imaju svoje interne zakone donešene na janjetini, guščjim jetricama, na skijanju i među valovima na najmodernijim jahtama.

Ipak sam podnijela i Ustavnu tužbu, smatrajući da su moja prava povrijeđena, i da kao građanin ove zemlje prolazim neizdrživu i vrlo bolnu i dugotrajnu sudsku agoniju, da sam diskriminirana i potlačena u svakom segmentu, takodjer i moja obitelj, te da su mi uskratili pravo na žalbu, kako u zemljišno knjižnim postupcima, tako i u dijelu otvaranja stečaja, što sam i dokazala priloženim aktima, no Ustavni sud također odbija tužbu kao neosnovanu s obrazloženjem da nema tragova diskriminacije niti povrede zakona!!!!

U nekoliko navrata sam podnescima tražila od Ministarstva da načine revizije svih spisa vezanih uz moje poduzeće kako bi nadležni organ utvrdio sve nepravilnosti i iste ispravio, što je u nadležnosti Ministarstva, međutim nisam ništa postigla.

Obavijestila sam o svemu i predsjednika Države, kao i premijera dok je bio na vlasti i dobila odgovor da je pročitao pažljivo što mu pišem. Odgovorila sam mu da ako je pažljivo pročitao, nije očigledno razumio, jer to što piše u mom podnesku, uz dokaz kao prilog (nadopisano rješenje o upisu založnog prava bez dostavne naredbe, nadopuna rješenja, ispravak nadopune rješenja i ispravak ispravka nadopune rješenje), je vrhunac kriminala u sudstvu i da je on kao premijer dužan potaknuti raščišćavanje takvog kriminala.

O svemu sam naravno obavijestila i sud u Strasburgu, a podredno podnijela i tužbu nakon što su za nju ispunjeni uvjeti (iscrpljen pravni put u Hrvatskoj), kao i institucije koje imaju sjedište na području Hrvatske a štite pravo gradjana.

U medjuvremenu je privremeni stečajni upravitelj, koji je inače dužan štititi interes i dužnika i onih vjerovnika za koje se dokazima može potvrditi njihova tražbina, povukao moje žalbe na Županijskom sudu kojima se priječi ovrha temeljem onog nezakonitog i krivotvorenog rješenja a radi potraživanja banke s kojom nemamo nikakav ugovorni odnos, niti nam je kad isplatila bilo kakva sredstva.

Ovim postupkom je privremeni stečajni upravitelj, osim što je prekoračio svoje ovlasti kao privremeni stečajni upravitelj, zapravo i pogodovao državnoj banci, čija tražbina bi po svim zakonskim normama trebala biti osporena, a ne prihvaćena, a na štetu drugih vjerovnika. Prvo se radi o zastari potraživanja (iz 1992 godine), potom o nepravomoćnom upisu založnog prava sa stopostotnim uspjehom u žalbenom postupku (Rješenje temeljem kojeg je upisano založno pravo je ukinuto rješenjem županijskog suda 2003 g.), i na koncu radi se o potraživanju koje nije dug stečajnog dužnika.

Unatoč činjenici da je Županijski sud ukinuo Ispravak dopune rješenja kojim je sud riješio o upisu založnog prava te banke te da upis založnog prava nije pravomoćan, već ga je potrebno brisati i donijeti novo rješenje koje treba uputiti strankama u postupku, Rješenje o ovrsi zbog povlačenja žalbe postaje pravomoćno i pokreće se ovrha na nekretnini!!!!

No, kaže naš narod: pila se okreće i naopako.

Kad je otvoren stečajni postupak, nije bilo imovine da bi se stečajni postupak mogao voditi (istu sam prodala dvije godine prije otvaranja stečaja shvativši da pritisak neće prestati), nije bilo niti sredstava za najnužnije troškove pa je odlučeno da se stečaj obustavi a stečajni dužnik nakon likvidacije prestaje postojati, stoga se niti ovrha ne može sukladno ovršnom zakonu i zakonu o parničnom postupku provoditi.

Stoga je temeljem zakonskih odredbi ovrha prekinuta a općinski sud se proglasio nenadležnim. S obzirom da je tvrtka od ožujka 2009 i u likvidaciji, ovrha bi se po zakonu morala obustaviti o čemu da danas nije riješeno.

No sudski sporovi nisu završeni, pa se postupak na sudovima zbog svih opisanih nevažećih, nadopisanih i nezakonitih rješenja dalje nastavlja a po žalbama trećih osoba tj. novog knjižnog vlasnika nekretnine. Svi žalbeni postupci su u tijeku na Županijskom sudu jer je Općinski sud sve žalbe i prijedloge redom odbio.

Na samoj raspravi na kojoj je odlučivano o uvjetima za otvaranje stečaja, sv vjerovnicii su pitali čija je odgovornost za sve te nastale događaje, pa sam istaknula da je predano na nadležno Općinsko državno odvjetništvo i na Državno odvjetništvo nekoliko prijedloga za pokretanje kaznenog postupka i istraživanje odgovornosti, također da je u nekoliko navrata tražen odgovor od MUP-a za postupke koje su provodili, i da se ništa značajno nije dogodilo da bi se utvrdila bilo čija odgovornost, a naročito ne odgovornost onih koji su kaznena djela počinili.

Svi prisutni vjerovnici bili su svjesni činjenice da je stečaj bio namjerno isprovociran samo da bi se dotadašnji zastupnik tvrtke ušutkao i spriječio da može nešto poduzeti kao odgovorna osoba, jer svrhe za stečajem više nije bilo, s obzirom da tvrtka više nije imala imovine, koja je u međuvremenu prodana.

Smisao svega je bio onemogućiti zakonskog zastupnika da se bori za rješavanje ukidanja nezakonitih rješenja, i za pokretanjem kaznene odgovornosti suca, općinskog državnog odvjetnika i dijela policije, a takodjer i da likvidacijom tvrtke onemogući daljnje raspolaganje nekretninom unatoč činjenici da ista nije ušla u stečajnu masu, te da vjerovnik kojemu je priznata tražbina i koji je pokrenuo ovršni postupak nije vjerovnik stečajnog dužnika.

Cilj stečajne upraviteljice je bio da državna banka, kao razlučni vjerovnik kojem je ona priznala tražbinu iako se ne radi o dugu stečajnog dužnika, samostalno može prodati nekretninu u ovršnom postupku iako je za provođenje ovrhe postojalo niz zakonskih zapreka kao što su npr. nepravomoćni upis, ukinuta rješenja o upisu založnog prava od strane Županijskog suda, i tuđi dug.

KAD MISLITE DA STE ISCRPILI SVE MOGUĆNOSTI, SJETITE SE; IMA IH JOŠ!

Da bih mogla prehraniti djecu i podmirivati sve te sudske troškove kojima sam bila izložena, morala sam raditi. Stoga sam opet odlučila pokrenuti proizvodnju kako bih između ostalog i dokazala da sam sposobna stvoriti nešto iz ničega, te da me ne mogu slomiti. Započela sam neke nove poslove. Sa poslovnim partnerima iz inozemstva postigla sam dogovore da se proizvodnja pokrene i da novoosnovano poduzeće opet stavim na noge.Jamčila sam svojom imovinom, novcem, znanjem, svime, samo da sve opet bude onako uspješno kao nekad. Vjerovala sam sebi i u sebe.

Zbog toga sam bila jako sretna i naporno i teško radila da bih uspjela osigurati sva potrebna sredstva, i sve ostalo što je bilo nužno da se posao opet pokrene.

Kako nisam mogla dobiti pozajmicu niti kredit kod banaka, pretraživala sam oglase po novinama pokušavajući naći od koga posuditi novac u najbržem mogućem roku.

Našla sam oglas u kojem je stajalo da posudjuju novac na temelju zaloga i nazvala broj koji je bio naveden u oglasu. Imala sam nekretninu s čistim vlasništvom, vrlo vrijednu i atraktivnu, i lako smo se dogovorili.

Posudili su mi petinu vrijednosti nekretnine uz kamatnu stopu od deset posto mjesečno, i sklopili smo kupoprodajni ugovor na nekretnini kao osiguranje.

Odmah sam organizirala isti posao koji sam radila i prije, samo ovaj put u unajmljenom prostoru, zaposlila preko trideset radnika, i započela raditi punom parom.

Posao je savršeno funkcionirao i ubrzo sam dosegla isti status kao i prije, gotovo najboljeg poduzetnika a sigurno najbolje poduzetnice, A kakvu bih tek ocjenu dobila da su bile poznate sve okolnosti i uvjeti pod kojima sam osigurala obrtna sredstva za rad. Ujutro sam se dizala u četiri sata, da bih organizirala proizvodnju, nabavila sirovinu, ponudila robu kupcima, prodala i naplatila sve što se proizvelo.

Radni dan trajao je do kasno navečer, a vrlo često i do iza ponoći. Najčešće sam se sva slomljena doslovce bacila u krevet nakon što bih obavila ostatak administrativnih poslova, i nakon napornog dana na terenu, zaspala poput mrtvaca.

Osim poslova u poduzeću radila sam i sve druge poslove koji su mi došli pod ruku. Izrađivala sam poslovne planove, elaborate, savjetovala, spajala domaće tvrtke sa strancima, posredovala pri ulaganju inozemnog kapitala, i pri prodaji svih mogućih proizvoda: uljane repice, matice i vijaka, radnih strojeva, drvnih proizvoda, svega. Niti jedan posao mi nije bio težak, i radila sam dan i noć kako bih mogla podmiriti obveze i kako bi poduzeće normalno funkcioniralo.

Upoznala sam i drugu stranu medalje....

Zahvaljujući dugotrajnim sporovima upoznala sam veći broj stečajnih upravitelja koji su „upravljali“ imovinom stečajnih dužnika. Posjetila sam tvrtke čija se zaliha na zakonit i legalan način, putem javnih natječaja, sa njihovih skladišta, u stečajnom postupku, prodavala u bescjenje. Pokretnine koje su doslovno bile ispod cijene i prodavale se za sitan novac, odnosno za keš, pa makar i u neznatnom iznosu, dok su se nekretnine prodavale dijelom preko žiro računa, a ostatak iznosa u gotovini.

Vidjela sam poduzeća koja su bila istovjetna mojim. Uništene hale, izrezane strojeve, ištemane podove. Tad sam tek shvatila da je najveći biznis u stečajnom postupku prodaja bakra i starog željeza i da se strojevi moraju uništiti radi što bolje zarade prodajom starog željeza, aluminija i bakra.

Upoznali su me sa činjenicom da kad se jednom otvori stečaj, najprije treba uništiti strojeve, kako bi se spriječilo tvrtku da dalje posluje. Tada je situacija daleko lakša jer se onda mora prodavati ostatak imovine. U tome je zarada, i stečajni upravitelji preferiraju prodaju pokretnina u staro željezo, a nekretnine po najpovoljnijoj tj. najnižoj cijeni.

Često se znalo dogoditi da sam sjedila u autu i čekala dok su stečajni upravitelji koji su bili imenovani i u mojim predmetima, prodavali robu kupcima koje sam im dovela, i dogovarali uvjete za prodaju na crno iz drugih tvrtki u stečaju koje su vodili, ali se u tim slučajevima nisam ja pojavljivala pred njima, jer oni iz opreza ne bi preda mnom ništa rekli, a ja ne bih saznala kako rade,

No to me nije sprečavalo da dalje pratim kako oni rade i da skupljam informacije. Jednog dana će mi trebati, mislila sam....

Shvatila sam zbog čega su proizvodnja i gospodarstvo uništeni u Hrvatskoj, i tko su u stvari kriminalci.

Sve sam shvatila, ali sam ovaj put šutjela i igrala po njihovim pravilima. Što sam mogla povoljno kupiti kupila sam, gdje sam mogla posredovati da prodaju nekom drugom, posredovala sam, sve po zakonu.

Nisu oni nikada direktno tražili mito, već su tako iskonstruirali cijene da se sve prodavalo skoro za badava i voljeli su one koji su imali novac da odmah kupe. Njima nije bilo bitno koliko će novca utržiti, tj. bila im je dovoljna mala zarada. Težili su tome da se proda po bilo kojoj cijeni pa makar imali i samo sitnu zaradu. Na taj način dobiju nagradu od suda, a osim toga nešto i zarade i uspješno privedu stečaj kraju.

Oni bi na kraju i tako srezali sve u staro željezo, a ja sam bar pomogla nekom malom poduzetniku da povoljno dođe do stroja za daljnji rad.

Srce mi se doslovno kidalo od tuge kad sam gledala uništene tvornice, iščupane utikače iz zidova, žice koje vise iz stropova, otkinuta vrata. Bezbroj tvrtki, mogu ih u pol noći nabrojati sve poimence.

Isto tako mogu poimence nabrojati tvrtke koje su osnovale druga poduzeća, a potom nad onim zaduženim otvorili stečaj. I tu su stečajni upravitelji imali glavnu ulogu jer su s vlasnicima imovine postizali sporazum. Druga tvrtka istog vlasnika ili bliskog rođaka ulazi u najam, a potom ta tvrtka radi i posluje dok ne ostvari dobre poslovne rezultate. Na natječaju, imaju prednost jer su već dobar dio sredstava uložili u pogon, a i unaprijed su im poznati uvjeti, pa se upravo prema tim uvjetima nekretnine i prodaju. Naravno, uz nagradu stečajnom upravitelju.

Tako se rješavaju stari dugovi, i ponovno se ulazi u vlasništvo nekretnine. Ili u dugoročni najam. U svakom slučaju, bez starih dugova.

Nemojte misliti da je bilo lako ući u taj krug i sve to vidjeti. Ne puštaju oni blizu, niti u poduzeće niti u skladište, rijetko tko može vidjeti sve na licu mjesta. No njihovi stavovi su se promijenili. Kad su shvatili da me nisu pobijedili (njihova pobjeda bi bila prodaja strojeva u staro željeza, prodaja nekretnine za neki sitni novac, i moj boravak u Remetincu) tada su me počeli cijeniti i dopuštati mi da se krećem u njihovu društvu.

Imala sam novac. A novac im je toliko mirisao da nije bilo zapreke pred njim. Ne novac u smislu mita, već novac kojim se moglo kupiti ono što su oni imali. A imali su sve jer su apsolutni gospodari tvrtki kad u nju jednom udju.

Osim toga, postižu se dealovi. Vjerovnici zauzimaju klanove i udružuju se sa stečajnim upraviteljima ne bi li stekli prednost prilikom podjele stečajne mase.

Najčešće vjerovnici ne dobiju nikad ništa, jer se sva imovina legalno prodaje za tako mali novac da se s njime samo namiruju troškovi postupka. Nelegalna zarada dijeli se na sudionike tj. stečajne upravitelje i njihove pomagače, odnosno, najčešće na stečajne upravitelje i dotadašnjeg vlasnika nekretnine.

Uredno sam podmirivala mjesečnu kamatu na posuđeni novac, koja je bila vrlo visoka, no i promet koji sam ostvarivala u proizvodnji i od prodaje robe je takodjer bio visok i nije bilo nikakvih problema sa otplatom.

Nažalost, moja urednost u plaćanju se nije svidjela i mojim vjerovnicima, jer im je daleko atraktivnija bila nekretnina do koje su željeli doći pod bilo koju cijenu.

Baš kao i banke, i kamatari prilikom posudbe novca najprije gledaju vrijednost nekretnine jer nitko od njih ne računa na to da će se novac vratiti. Stoga računaju na atraktivnost zaloga i na njegovo preuzimanje čim dužnik poklekne.

Kamatari su me pitali da li mogu dobiti ključeve kako bi se nakratko tamo odmorili, što sam im odobrila niti ne sanjajući da bi mogli učiniti bilo što nekorektno. Šokirana sam bila nakon što sam shvatila da su mi promijenili bravu i da ne mogu više ući bez njihove dozvole u svoj stan.

Pakao je bio to veći, što sam morala dvostruko više raditi kako djeca i muž ne bi primjetili da plaćam mjesečnu kamatu od preko pet tisuća eura, a još je gora bila činjenica da sam svakodnevno strahovala da ne bi netko od njih sjetio se otići u stan u koji ne mogu ući je je brava promijenjena.

Na žalost, zbog svega sam imala veoma puno problema kod kuće jer pokušavajući zaštiti njih nikom nisam rekla što prolazim. Primjećujući često moj zabrinut izraz lica mislili su da mi se netko prijeti, ili da sam sigurno zaljubljena što mi je stvaralo dodatne probleme.

Muž je mislio da novac dajem ljubavnicima, da sam stan poklonila nekom, i da smo u stanu vjerovatno možda radili i orgije.

Djeca su, zahvaljujući vrlo čestim komentarima njihovog oca koji doslovno nije znao što da misli, nenaviknut na sve ove protekle događaje, mislila da sam krenula krivim stazama i da sam se odala kojekakvim raznim porocima, a ja nisam htjela reći nikome ništa jer sam od svega najviše strahovala da će saznati istinu.

Strah od te istine bio je veći od svega, jer sam bila svjesna činjenica da je dužničko ropstvo najgora vrsta ovisnosti, i to ona iz koje se ne izlazi živ.

Danima sam teško i naporno radila, a noću nisam imala vremena razmišljati jer sam od umora odmah zaspala pa me to donekle spasilo od kriznih razdoblja. No usprkos tome, znala sam ponekad pasti u depresiju, pogotovo kad bih se sjetila na koji način smo živjeli prije nego što se sve to dogodilo, i na koji način smo muž i ja zaradili novac koji sam uložila. Jednostavno nisam smjela odustati i iznevjeriti muža i obitelj.

Značilo bi to da sam iznevjerila sebe, njega, djecu. To bi za mene bilo gore od svega što sam prolazila.

To bi me ubilo. A ubilo bi i moju obitelj tj. dokrajčilo naš i ovako težak odnos zbog svih ovih patnje kroz koje smo prolazili.

Neprekidno su mi kroz glavu prolazile scene kako smo se teško mučili i on i ja, da bismo zaradili i uštedili uloženi novac. Ne, nikako nisam smjela predati se, to mi je bilo sasvim jasno.

Godinama nisam bila na godišnjem odmoru, a odmora nije bilo niti subotom i nedjeljom, jer kad nisam bila u proizvodnji tada sam radila dodatne poslove kako djeca ne bi osjetila krizu i kako bih im osigurala dovoljno novca za odjeću, školske troškove, izlaske.

XII

„TEŠKA VREMENA NE TRAJU ZAUVIJEK – ČVRSTI IH LJUDI POBJEĐUJU!“

Stradalo mi je zdravlje. Od stresa, briga i posljedica svega što sam prošla, i svakodnevih šokova stradao mi je krvotok zbog čega su bubrezi sve lošije radili i počeli otkazivati. Nekoliko puta sam završila na hitnoj, a doktori su bili u sumnji da iz bolnice neću izaći živa. Ne samo da su posustajali bubrezi, posustalo je i srce.

Doma su svađe postajale sve češće, nije bilo novca, nije ni mene bilo kod kuće od jutra do mraka jer sam po cijeli dan morala raditi kako bih zaradila dovoljno da mogu podmiriti dug, i na žalost, ubrzo sam morala otići od kuće jer zajednički život više nije bio moguć zbog svakodnevnog predbacivanja i patnje koju smo svi prolazili, a najviše djeca.

Muž je bio veoma ljut jer se sudski sporovi nisu riješili tolike godine, nije bilo ni novca, i sad je on postao onaj s kojim sam se također morala boriti. Svakodnevno me nazivao tražeći da se proda polovica poduzeća i da iz tog iznosa namiri novac koji je zaradio radom u inozemstvu, da podijeli imovinu, prihode, nazivajući me svakakvim imenima, i ne vjerujući mi baš ništa, naročito od kad je vidio da me nikad nema kod kuće, koliko puno radim, a novca nema ni za lijeka.

Da bih se opravdala pred njim bar donekle radila sam i više nego što sam mogla, gotovo dvije i pol smjene dnevno, a spavala minimalno dva do tri sata, i uzdržavala djecu koja su u tih nekoliko godine završila školu, kupovala im odjeću, plaćala sve režije, i nisam u stvari znala kome je teže udovoljiti. Ovima koji su mi posudili novac ili vlastitoj obitelji.

Često su im doma iskopčavali telefon i internet jer unatoč visokoj mjesečnoj zaradi nisam uspjela uštedjeti dovoljno novca da uz kamatu mogu podmiriti i redovne troškove. Nekoliko puta su im iskopčali struju i vodu, i to su bili trenuci kad smo se žestoko raspravljali jer nisu shvaćali što se događa.

Kamatari su počeli vršiti na mene sve veći pritisak, sve češće i češće koristeći stan kao vlastitu bazu u kojoj su se našmrkavali i zabavljali sa prijateljicama za koje opet njihovi bračni partneri nisu znali. Sve su u stanu uništili u stanju pijanstva, iako je u njemu u trenutku kad smo sklapali dogovore sve bilo potpuno novo.

Srce me skoro izdalo kad je jedno od moje djece htjelo otići u stan sa svojim prijateljima. Šutjela sam do kasno, ne znajući što da učinim, a onda sam pokušala sve u rukavicama, i platila im boravak na drugom mjestu kako ne bi išli u naš stan. Dijete me tog trenutka vjerujem mrzilo najviše na svijetu. Iznevjerila sam ga, jer je željelo pokazati stan prijateljima, ono je iznevjerilo svoje prijatelje, a ja sam mrzila samu sebe zbog svega.

Odlučila sam tome stati na kraj. Sve je bilo gore i gore, pa nakon što su nekoliko puta koristili stan bez pitanja, počela sam i njima plaćati boravak na drugim mjestima kako bi mene pustili na miru i oslobodili stan. S tim su moji troškovi još više narasli. No to im je bilo najteže jer im se stan izuzetno sviđao i nisu rado na to pristajali.

Pokušala sam s njima dogovoriti da mi dozvole da dignem kredit u banci i da daju hipoteku na stan, koji je sada glasio na njih, jer sam u medjuvremenu imala dobar bonitet, posao je dobro išao, medjutim o tome nisu htjeli niti čuti.

- “ Prvo ti nama vrati naše, a onda ti diži kredite kakve hoćeš!“

Zbog svega su mi postavili uvjet. Gotovo svakodnevno su me zvali na sastanke, na kojima su bili ponekad pijani, ponekad drogirani i neuračunljivi, uglavnom uvijek su imali druge zahtjeve, i svaki put je tim zahtjevima bilo sve teže udovoljiti.

- „Sutra u petnaest sati, moraš doći kod bilježnika i donijeti sav novac, rekli su mi na jednom od tih sastanaka“.

- „I to ne samo glavnicu, već i kamatu za tekući mjesec i za idući mjesec, porez na nekretnine koji nećemo valjda mi plaćati za tebe, i moraš donijeti još petnaest tisuća eura jer si bila bahata“

- . Ako to sve učiniš, prenijet ćemo nekretninu ponovno na tebe!“

- „Ali pazi, ako ti bude nedostajao samo jedan eur, pazi, samo jedan eur, ništa od dogovora“!

Cijelu noć nisam spavala.

Što učiniti. Kako udovoljiti njihovim zahtjevima, i kako ispoštovati dogovor?

Što ako nešto pođe po zlu? Ako ne uspijem sav taj novac skupiti, (radilo se o preko šezdeset tisuća eura), što ako izgubim stan, tek tada će me mrziti i muž i djeca.

Molila sam se dragom Bogu, radila kalkulacije, računala što sve mogu prodati da sakupim toliko novca. Istovremeno sam morala naći kupce koji imaju novac da mi odmah i plate kako ne bih čekala, jer ovi nisu trpjeli odgode.

Do ujutro sam skupila već oko četrdeset tisuća. Dio sam uspjela uštedjeti od poslova, dio sam uspjela namiriti prodajom automobila i starog željeza kojeg je još bilo u krugu tvrtke koja je otišla u stečaj, a jedan manji dio mi je prijatelj uplatio i imala sam mogućnosti naknadno mu to vratiti kroz posao. Svi su izgledi bili da ću do podne ipak uspjeti sve sakupiti.

Drhatala sam dok sam u mjenjačnici kupovala devize. Što ako negdje netko pogriješi u brojanju, pa mi slučajno odbroji jednu novčanicu manje.

Kroz uho su mi prolazile njihove riječi:

-„Ako samo jedan eur bude nedostajao, smatraj dogovor raskinutim!“

- „Nekretnina će pripasti nama!“

Pet puta sam prebrojala novac, iako ga je bila gomila, a onda sam sva mokra od znoja koji se cijedio niz čelo i ledja, jureći uletjela u ured javnog bilježnika. Oni su tamo već čekali, naoružani, ljuti, nervozni, u iščekivanju.

- „Imaš novac?“

- „Rekli smo ti! Ako ti smo jedan eur nedostaje, od dogovora ništa!

- „I dolazi odmah ovdje, da to sve prebrojimo, nećemo valjda potpisati ugovor prije nego vidimo da je novac stvarno tu?“

Brojali su novac razrogačenih očiju, dok su im se usta osušila od uzbuđenja. Stavljali su ga na gomilice, u šest hrpica, i gledali u njih većim uzbuđenjem nego da je ispred njih gomila zlata.

- „U Hrvatskoj samo ti i mi imamo novac!“ – rekli su mi uzbuđeno.

Potpisali su ugovor i jedna stranica mog života je bila završena. Uspjela sam sve riješiti, isplativši im za tri godine stoosamdeset tisuća eura kamate i šezdeset tisuća eura glavnice tj. ukupno dvije stotine i četrdeset tisuća eura.

XIII

POSTUPAK NA KOJI SE ODLUČIMO, NIJE UVIJEK I NAJBOLJI POSTUPAK KOJI SMO MOGLI UČINITI

Nakon ovog iskušenja od kojeg sam postala nekoliko godina starija, i prilično sijeda, sa desetak kilograma više od stresa, s radošću sam rekla istinu svojoj djeci, a mužu konačno, i sa olakšanjem, predala u ruke ključeve od stana.

Naravno da mi nije ništa povjerovao, a osim toga bili smo u postupku rastave braka zbog svega, i sad je on naslijedio prethodnike, promijenio mi je bravu i zaprijetio da u stan više ne mogu. Bio je ljut zbog toga što je bio bez svog novca zarađenog teškim radom u inozemstvu a uloženog u poduzeće pod sporovima, za to što nije tri godine mogao u stan u kojem je bila promijenjena brava, za iskopčane telefone, struju, za sve loše što smo preživjeli. Osobno nisam znala s čim se ponekad teže bilo boriti, s predbacivanjem uže i šire obitelji koji nisu mogli shvatiti što se zapravo dogadja i što su uzroci svim problemima, ili sa kamatarima. S tim što sam mužu, rođacima i obitelji opravdavala njihovo ponašanje argumentirajući to činjenicom da sam ja povrijedila muža , (iako nisam bila kriva, ali sam uložila novac koji je on teškom mukom uštedio) i da sam zaslužila njegovo nepovjerenje.

Objavom svih problema sa sudom u medijima izazvala sam i prijekore obitelji koji su se bojali da će biti takodjer izvrgnuti progonu od strane osoba na vlasti.

-„Ti nas sramotiš“ – rekla mi je šogorica.

„Moja djeca ne žele izreći glasno svoje prezime u strahu da ih netko ne poveže s tobom. Što imaš po novinama povlačiti moćnike? Oni su jaki i tebi je puno bolje da šutiš, a ne da o njima govoriš. Moja djeca moraju završiti i fakultet, kako će završiti ako ih ti brukaš?“ – osula je paljbu na mene.

Njezine riječi su mi pale na srce kao težak kamen. Očekivala sam od svoje obitelji potporu, razumijevanje, čak i divljenje, zbog moje hrabrosti i čvrstine, snage s kojom sam se nosila s problemima, a umjesto toga, oni su izabrali da „gurnu glavu u pijesak“ i „da me zaniječu“.

Usprkos svim tegobama kojima sam bila izložena, i prijekoru osoba do kojih mi je bilo veoma stalo, a koji su mi izazivali najveću bol i patnju zato jer su bili moji, nisam odustala od borbe, smatrajući da predaja borbe znači izgubljena borba. Nisam ni imala drugog izbora. Predati se, značilo je – sve izgubiti.

Rasterećena, i sa olakšanjem zbog odluke koju sam u sebi donijela, nastavila sam raditi i stvarati.

Uspjela sam uštedjeti nešto novca, kupiti druge nekretnine i planirati nove poslove. Znanja i iskustvo, kako u poslu, tako i u pravu i poznavanju zakona, stečena kroz godine borbe u bitnom su mi pomagala pri rješavanju mnogih problema s kojima sam se susretala.

No uvijek su oko mene hodali „lešinari“ željni „hrane“ tj. lagodno dobivenog novca.

Poučena vlastitim iskustvom smatrala sam da Hrvatska obiluje ljudima kojima je potrebna pomoć, i nikom svoju pomoć nisam uskraćivala pa je ponekad teško bilo razlučiti one kojima je pomoć stvarno bila potrebna od onih koji su pomoć tražili s namjerom da prevare.

Takva je bila i jedna ženska osoba koja se predstavljala kao moja prijateljica. Neprekidno je jadikovala kako je u teškoj situaciji i kako bi ona puno učinila kad bi mogla raditi i stvarati, te da joj hitno treba novac kako bi kupila jedan poslovni prostor. Opsjedala me gotovo svaki dan, dočekivala me kad bih došla s posla, i neprekidno plakala.

Slaba sam na suze, i na ljude u teškoćama. I sama sam prošla puno toga lošeg, podizala se sa samog dna, pa i ispod dna, i jednostavno nisam znala reći ne kad me zamolila da se nekako snađem za trideset tisuća eura koje bi ona uložila u zajednički posao sa mnom.

Imala je nekretninu koju je željela ponuditi kao zalog za koju je tvrdila da vrijedi preko sto tisuća eura, i na temelju nje je htjela posuditi i više od toga. Znala je da se poznajem sa ljudima koji posuđuju novac, i da su mi vratili nekretninu nakon što sam otplatila dug, i to je smatrala kao pozitivnu činjenicu, pa je predložila da sa mnom zajedno ode na sastanak i da ih zamolim da njoj posude novac koji će ona ubrzo vratiti.

Prihvatili su nekretninu i sklopili s njom ugovor na pedeset tisuća eura. Uzela je novac, i nakon dva dana nestala iz mojeg života.

Opet je cijela priča krenula iz početka, ovaj put gora i teža. Novac je bilo sve teže vraćati, nje nigdje nije bilo niti se više željela javiti na telefon, svugdje je pričala ružne stvari o meni kako bi me spriječila da ja nju tražim i zahtijevam od nje svoj novac, a prostor koji je govorila da će kupiti po pola sa mnom, iznajmila je bez pravne osnove trećoj osobi.

Kako situacija sa njezinom zemljom nije bila čista, odnosno utvrdili su da vrijednost nije ta za koju su se sporazumjeli, raskinuli su tjedan dana nakon posudbe ugovor, i tražili odmah dvadeset tisuća eura plus kamatu nazad. Nje nije bilo nigdje, ni traga ni glasa.

Skupila sam toliki novac, prodala sve od imovine što se prodati dalo i vratila dio njezinog duga, i to jedva.

Gotovo da sam skapavala od gladi, ne plačajući režije koje sam neprekidno razvlačila do iskopčavanja, ali eto, nekako sam svela dug na nivo da moram vraćati po tri tisuće eur mjesečno kamate.

Dok se normalno radilo nije bilo problema, uz velike štednje i restrikcije, nekako se uspijevalo sakupiti da se podmiruje kamata, no sve je bilo teže i teže. Zato sam ponekad bila prisiljena posuditi na kraći rok po nekoliko tisuća eura s kojima sam zatvarala tekuće obveze, a na koje su mi onda naplaćivali po dvadeset posto tjednu kamatu.

Kako ne bih na sebe navlačila njihov bijes, neprekidno sam morala glumiti kako imam novaca na bacanje, kako mi je sitnica ta mjesečna kamata, i kako u stvari jako puno zarađujem, i u stvari mi je to sve beznačajno.

U tu svrhu sam znala ispričati im o poslovima koje radim, o projektima, planovima, i na taj način sam ih uspjela distancirati od sebe, i steći u njihovim očima uvažavanje. Jer nisu poštovali one koji su bili kukavice, ali hrabre ljude su cijenili, a naročite hrabre i imućne.

Ponekad su me nazvali da se nađemo, oni pijani, sa pištoljem na stolu okrenutim prema meni, a ja sam s njima pričala a istovremeno razmišljala kako bih mogla, u trenutku, ako slučajno pištolj opali sakriti se pod stol da me ne namjerno, već od pijanstva, ne rane. Doduše, ne znam kako bih to izvela, ali sam o tome razmišljala cijelo vrijeme dok sam s njima za stolom sjedila.

Znala sam im po glasu prepoznati trenutke kad su bili drogirani, a isto tako i kad su bili u krizi, pa su zbog toga bili gotovo neuračunljivi i nepodobni za bilo kakav razgovor. Tada sam ih naročito izbjegavala i nisam se uopće javljala na telefon, niti se odazivala na poziv na sastanak.

Za njih uopće nije postojala ta druga osoba koja je u stvarnosti posudila novac. Za njih sam ja bila garant jer sam ja nju dovela do njih, a ona je i tako odmaglila i prestala se javljati. Slala mi je ružne poruke, ismijavala me, čak i na raznim forumima pisala neistine o meni, a očigledno je imala i razloga jer malo tko bi tako nasjeo kao ja i povjerovao u njezinu iskrenost i poštene namjere.

Znala je što prolazim, jer sam je prije svega toga često puta pozvala na ručak. . Imala je ključeve od mog stana, svakodnevno je prije nego što je uzela novac tamo boravila, jela sa mnom za istim stolom, znala sve najskrovitije tajne moje duše. Sa mnom zajedno išla je na hodočašće (put sam naravno ja platila), a odmah nakon što se vratila, prevarila me bez imalo predomišljanja i žaljenja. Ona je znala kroz što sam proživjela sa sudovima, jer je prije nego li je uzela novac često bila kod mene dok sam pisala razne podneske i žalbe, bila je upoznata sa kompletnom situacijom mog ulaganja i tijekom sudskih rješenja, pa je i ona odlučila ukoliko ne budem podmirivala njezin dug, posjetiti predsjednika suda i s njim postići dogovor kako da mi još više otežaju situaciju. Spominjala je i novinare, policiju, sve od čega sam tog trenutka zazirala jer su mi djeca previše propatila da bi još jednom prolazila isto.

Zbog svega sam ju prijavila policiji kazneno, za prijevaru, i opet sam ja bila crna ovca koju je policija doslovce ismijala prilikom razgovora. Ona naravno nije prozvana, i ja sam dalje nastavila vraćati kamatu i to vrlo teško.

Osim plaćanja kamate, tu su bile i mnoge druge usluge koje je valjalo obavljati, razni dopisi, savjeti, i posudbe novca kad im zaškripi mimo mjesečnih obračuna.

Kad god bi oni što tražili morala sam im se javiti, bez obzira što tog trenutka radila, i kakve su okolnosti u kojima se tog trenutka nalazim.

Nisu se preskakale ni Nove godine, ni Božić, ništa. Datum koji je po dospijeću dolazio, morao se ispoštovati bez obzira na blagdane. Bila sam očajna. Sve više sam radila i sve manje snage sam imala. Kupovala sam nekretnine u ovršnom postupku za gotov novac, ma kako teško ga bilo skupiti, a potom sam, nakon što bih riješila zemljišno knjižno stanje, prodala za nešto veći novac i s tim zatvarala dug.

No dalje od kamate se nisam pomicala. Ponudila sam im da im prodam stan u Zagrebu, kako bismo zatvorili dug, i na prvi pogled su na to pristali.

Na žalost, opet sam naivno nasjela. Prije nego što su pristali zatvoriti dug, uselili su u stan u kojem mi je bila sva poslovna dokumentacija, telefon, kompjuter i sve potrebno za posao, i zaključali se u njemu, orgijajući kao i obično. Pijani, nadrogirani, bili su neuračunljivi i nekomunikativni a ja sva izvan sebe od straha da mi opet nešto netko ne podmetne i da mene ne upletu u klupko s njima. Oni bi se izvukli a ja nastradala jer mene nitko nije mogao zaštititi.

Jedva sam uspjela jedan dan izvući, prilično prestrašena, svoje stvari, namučivši se dok sam to sve strpala u auto i otišla glavom bez obzira ne znajući ni sama kuda.

Slijedećeg dana, pozvao me jedan od njih, rekavši mi:

-„ Reci mi cijelu istinu, nemoj da ti moram kopati oči zbog laži!“

- „Šta se tamo događalo?“

Želio je čuti što ću reći, i da li ću predbacivati sve što se dogodilo, odnosno da li ću o tome pričati.

-„Nemam pojma“- rekoh.

- Ti želiš da ti ja kažem istinu, ili da ti kažem ono što želiš čuti. Nema potrebe da mi kopaš oči, jer ti ja to neću dozvoliti, a što se tiče istine, istina je onakva kakvu ju želiš. To je moje vidjenje. A sad me pusti da idem!“

Iako su me i prethodno već počeli cijeniti jer sam im uvijek vratila sav novac, i nisam ih se nisam bojala, moj nastup dodatno je pokazao da je najgore pognuti glavu i dopustiti da misle da si kukavica. Tada si gotov!

Nakon svih koji su me reketarili i ucjenjivali, podnijeti još i ovo bilo je kao Sizifov posao. „Guranje kamena uz brdo“.

Međutim, poštovali su dogovor i riječ više od ičeg. Dokle god su se poštovala međusobna pravila i ugovoreno, do tad nije bilo nikakvih problema s njima, osim povremenih, kad nisu bili podobni za razgovor iz drugih razloga. Oni su uzimali samo novac, i najbitnije je bilo poštovati datume i rokove koje su postavili. Nisu me ucjenjivali.

Dok se šteta, kako u financijskom, tako i u obiteljskom dijelu, koju mi je nanio sud nije mogla više ničim nadoknaditi jer su mi pogrešnim odlukama uzeli sve.

Teško sam podnosila cijelu tu situaciju jer sam ja naučila cijeli život raditi, i samo raditi, stvarati iz ničega nešto. Nikad nisam bila ovisna o ničemu. Nisam probala nikad nikakve opijate, alkohol, čak ni cigarete, tim mi je bilo teže imati kontakte s ovom vrstom ljudi.

Financijski sam sve to veoma teško izdržala. Također i psihički, jer živjeti pod takvim pritiskom gotovo je nemoguće.

Našla sam novi prostor za ured nadajući se smirenju, medjutim posao koji se u medjuvremenu nagomilao i zbrku koja je nastala bilo je vrlo teško sanirati. Iznenadila sam se kad su me jednog dana posjetili i počeli ispitivati agenti tajne državne službe, navodno zbog prijetnji nekim ljudima koji se bave nezakonitim poslovima. Ispitivali su tko ih ugrožava i prijeti. Kasnije sam shvatila da su oni bili plaćeni da u fušu rade za njih i rješavaju neke njihove privatne probleme. Istina bilo mi je teško vraćati dug, ali mi nije palo na pamet da radim što protiv njih jer sam bila svjesna da je moj život i život moje obitelji u opasnosti i da mi baš nitko ne može pomoći. Iako nije bilo nikakvih prijetnji s moje strane i nisam se imala čega bojati shvatila sam u kakvom društvu živimo, i da se baš nikome ne možemo požaliti kad ih i državna tajna služba štiti.

Često sam u noći razmišljala kako to izgleda. Odeš u policiju prijaviš sve što se događa, oni obavijeste te koje si prijavio, ti završiš u Savi, pod kotačima automobila ili vlaka, ili te dobro namlate, ili te onako prijateljski smjeste u pritvor. Koju god opciju od ovih odabereš ne znaš koja je gora i opasnija.

Nisam sebi smjela dozvoliti da mi nešto podmetnu jer bi to značilo da se više nema tko brinuti o mojoj djeci jer je suprug zbog svega teško obolio, a i dijete, i opet nije bilo drugog izbora osim raditi, raditi, raditi, do besvijesti i pokušati vratiti koliko god je to moguće.

Svega sam se odrekla. Ništa, baš ništa nisam trošila na sebe, čak niti najosnovnije potrebe, cipele, odjeću za na posao. Hodala sam kao najveća sirotinja a zarađivala sam gomilu novca.

Moji doma neprekidno su bili u nedoumici što se događa. Možda bi bili veoma zabrinuti i živjeli u neprekidnom strahu da su znali cijelu istinu, no štitila sam ih maksimalno i nikad nisu osjetili što sve proživljavam.

Radila sam od jutra do mraka kako bih prikrila probleme u kojima se nalazim. Nisam željela da oni znaju za dugove koje plaćam.

Zato je meni bilo dvostruko teže, jer sam doslovno živjela dvostrukim životom. S jedne strane sam odavala dojam uspješne osobe i poduzetnika koji sklapa kvalitetne i financijski isplative poslove (što i nije bila laž) dok sam s druge strane sav zaradjeni novac odmah vraćala njima kako mi se dug ne bi gomilao. Djeca su često u čudu gledala, kako se zarađeni novac topi i preko noći nestaje.

DO KADA?

Neko vrijeme

sam bila sigurna

da zlo tamo negdje spava,

i da više nikada,

baš nikada

zbog ljudske pakosti

me neće zaboljeti glava.

A onda jednom opet,

pustiš nekom

ljudskom stvoru

da ti priđe,

ukažeš mu povjerenje,

nasjedneš njegovom govoru.

I nastradaš.

Ne zbog gluposti

niti zbog neznanja.

Nastradaš zbog

svoje vjere u ljude

i pozitivnog razmišljanja.

Pa dok opet tako

sjediš sam i razočaran

čak niti tužan više,

misliš;"O Bože,

zar si dignuo od nas ruke?

Moramo li živjeti ovako?"

Kažu mnogi -

otpusti loše iz svog života.

Vjeruj da oko tebe

još ima dobrih ljudi.

Još uvijek negdje

vlada istinska ljepota.

A gdje? Pitam ja to?

Ili mi je um pomračen

a vid već zbog godina

zasjenjen

i zamračen

pa ne vidim gdje je ta milina?

Otvoriš svoje srce.

Primiš u zagrljaj

sve ljude

i dobre i loše,

i bogate i lutalice

a uvijek sve isto bude.

Rijetko ti tko

kaže i obično hvala.

Nestanu bez riječi,

ili te povrijede jako

a ti gotovo uvijek

ispadneš budala.

Trebaš li se osjećati

zbog toga nesretno,

ili punim plućima

naprijed gaziti?

Dok listam životna sjećanja sjetno

znam – I OPET ĆU VJEROVATI!

XIV

NIZ SE NASTAVLJA.....ULOZI SU ISTI, SAMO SE IGRAČI MIJENJAJU

Nisu osobe iz ove priče bili jedinii koji su se bavili takvim poslovima.

Vlasnik dobrostojeće tvrtke i politički moćnik koji je od mene kupovao robu, a uvidjevši kako dobro radimo postao je i zainteresiran da preuzme pogon u kojem sam vodila proizvodnju i bio je spreman sve učiniti da me uništi kako bi ušao unutra. Nije mu stalo niti do radnih mjesta sad već pedeset zaposlenih ljudi, niti do časti. Bio je spreman učiniti baš sve da uspije u svojim namjerama.

Način preuzimanja po već odavno dobro poznatom obrascu – „napravi probleme u poslovanju, obrukaj, oblati, što više toge podmetni, a onda zavladaj!“.

Prije nego što sam shvatila kakve su mu namjere i što sve i na koji način podmeće, ponudila sam mu da kupi jednu od mojih nekretnina jer mi je novac trebao za vratiti dug kamatarima, a i za proizvodnju. Njegov čovjek je po nalogu otišao vidjet onaj isti stan koji je bio zalog kamatarima i prilično mu se dopao.

Svakodnevno je inzistirao da se dogovorimo oko cijene, no on nije prihvaćao realnu cijenu, već je neprekidno pokušao spustiti cijenu koja bi njemu najviše odgovarala.

Kako se nisam dala nagovoriti na prodaju ispod tržišne cijene pokušao me ucijeniti na način da mi napravi probleme u poslu, tako da sam morala dobavljačima koje je on poznavao, a s kojima sam inače ugovorila odgodu plaćanja za sirovinu trebala jednokratno i odmah isplatiti cjelokupni iznos. Da im nisam isplatila traženo ne bih dobila sirovinu i nikako ne bih mogla nastaviti poslovati, a onda opet ne bih mogla niti podmirivati mjesečnu kamatu.

Kad je vidio da me ni na koji način ne drži u šaci, i da se ne dam ucijeniti, pokušao je na sve moguće načine izvršiti pritisak u proizvodnji, i uzbuniti radnike lažnim pričama, kako bi proizvodnja pala a radnici izgubili moral za rad. Dovoljno je bilo poturiti glasine da najam za proizvodni pogon neće biti produžen, ili da neće biti sirovine i radnici su već dizali paniku. Htio me na sve moguće načine prisiliti da mu stan dam kao avans za sirovinu, i to po cijeni koju je on odredio kao prihvatljivu kao i da prestanem raditi jer je ovakav uređen pogon na kojem je učinjen remont nakon deset godina stajanja, i sve stavljeno u funkciju pa nije više potrebno dodatno ulagati sada svim „grabežljivcima“ bio vrlo atraktivan.

Uz velike napore uspjela sam podmiriti sve traženo, no novi problemi su tek uslijedili. Poslovalo se u unajmljenom pogonu, na prostoru tvrtke čiji je bivši vlasnik od državne banke dobio kredit u iznosu od nekoliko miliona eura, (koji naravno nije vratio, a unatoč brojnim aferama i podignutim kaznenim prijavama nikad za to nije odgovarao). Dio istog tog prostora je nakon otvaranja stečaja uzela u zakup njegova supruga.

U krugu su poslovale dvije njezine tvrtke koje su se također bavile proizvodnjom i to radeći na strojevima koje su imale veliku potrošnju. Mjesečni računi za režije su svi ispostavljani na ime stečajnog dužnika odnosno najmodavca, a stečajni upravitelj je prema vlastitom obračunu dijelio troškove na tri poduzeća koja su bila u najmu i na četvrtog – stečajnog dužnika. Nažalost, tek manji dio troškova je trebala podmirivati dotična gdja, a veći ova druga tvrtka iako su njezini strojevi koristili veću angažiranu snagu a koja je ujedno i povećavala ukupni trošak.

Unatoč primjedbama i reklamaciji, stečajni upravitelj nije uvažavao ove argumente već je inzistirao na plaćanju cjelokupne potrošnje samo od moje tvrtke, a dok se ista ne podmiri zabranio je ulazak u krug kamionima koji su dolazili po robu, a takodjer i ulasku sirovine??? Na prigovor protiv njega upućen državnoj banci za sve što se događa stečajni upravitelj je podnio izvještaj da najmoprimac nije redovno plaćao najam i režije pa da on iz toga razloga tako postupa, što je bila apsolutna neistina jednostavno dokaziva izvodima žiro računa i provedenim uplatama za svaki mjesec.

Po podnešenoj kaznenoj prijavi, policijski inspektori su komentirali da je on ipak stečajni upravitelj i da on sigurno ne laže???

Osim toga i ovdje su se vodili sporovi između državne banke i stečajnog dužnika a zbog plasmana novca iste banke s kojom se već vode sporovi opisani na početku knjige, i zbog slične situacije (tj. nenaplate duga i isplate sredstava iako je žiro račun tvrtke bio blokiran, a sredstva su otišla izvan Hrvatske) samo što su ovdje stečajni upravitelj i banka pogodovali bivšem vlasniku i njegovoj ženi, a u mom slučaju je ova ista banka svim snagama nastojala i još uvijek nastoji naplatiti dug od nedužnika, dok je punih deset godina „zaboravila“ naplatiti dug od svog dužnika kojem je sredstva isplatila prije čak osamnaest godina.

Sve je upućivalo na to da ovdje nema budućnosti. Nikome nije bila bitna činjenica da se proizvodnja i to vrlo kvalitetna, ovdje pokrenula nakon što je punih dvanaest godina pogon stajao pust i prazan, što je kompletno sve renovirano i obnovljeno vlastitim sredstvima da bi proizvodnja uopće mogla početi, a u kompletnu obnovu pogona i posao je uloženo puno novca, opet privatnog, a ne iz državne blagajne ili kredita.

Najgore je od svega što je u ovom slučaju državna banka prije nekoliko godina tj. nakon rata dala gomilu novca osobi koja od toga nikada nije vratila niti jedne lipe, proizvodnju nikad nije pokrenula, a dužnik je za vrijeme rata organizirao pobune protiv Hrvatske i dobiveni novac usmjerio izvan Hrvatske.

Kad je banka saznala tko je nakon toliko godina pokrenuo proizvodnju ovdje i zaposlio veći broj ljudi s radom u dvije smjene, tvrtka više nije mogla (smjela) opstati jer su bili nepoželjni. Predobro smo radili pa smo postali preveliki rizik i konkurencija bivšem vlasniku nekretnine i dužniku državne banke koji je bio zainteresiran za ponovnu kupnju te iste nekretnine pod kreditom koji nije vratio. Tome u prilog govore i slijedeći dogadjaji. Tijekom proizvodnje, su se u više navrata događaji čudni kvarovi na strojevima, a radnici koji su stanovali u susjedstvu su primjećivali svjetlo u hali u kasnim noćnim satima. Slijedećeg jutra upravo onaj stroj koji je trebao za proizvodnju nije radio. I tako dan za danom. Kako je čitav prostor bio čuvan od nula do dvadeset i četiri sata, a čuvarska služba je bila pod upravom stečajnog upravitelja, nitko drugi nije mogao davati naloge da se strojevi kvare jer nitko nije niti mogao bez dozvole stečajnog upravitelja ući u krug.

Radnici tvrtke u najmu i njezina uprava su smetali supruzi bivšeg vlasnika i stečajnom upravitelju koji nisu mogli strojeve koji su bili pod založnim pravom državne banke odvesti u Srbiju dok je ova firma tamo poslovala. Banka nije ništa učinila da spriječi ovakve makinacije, a stečajni upravitelj i supruga bivšeg vlasnika su u uredima "švercali" tenesice koje su zaplijenjene od strane Carinske uprave i trebale biti spaljene (a nisu). Navodno je u jednom od njenih poduzeća koje se bavi recikliranjem plastike u srpnju 2008 godine nastao požar za koji je naplaćena naknada za štetu od osiguranja, ali su tenesice „čudom uskrsnule“ i potom prodane sugrađanima.O ovim događajima svjedoče sugrađani.

Prodavali su i ribice koje su trebale biti spaljene u Bosni jer ih tamo nisu dozvolili prodavati jer im je rok trajanja odavno već prošao!!!!. Sve se ovo događalo tijekom 2008 godine od 7. mj - 11 neposredno nakon što su istjerali nepoželjne iz kruga.

Odmah po prestanku poslovanja u tom pogonu, svi strojevi koji su bili pod hipotekom državne banke (za dug koji nikad nije vraćen) otpremljeni su šleperima bivšem vlasniku u susjednu državu.

Uz sve opisano bilo je i niz drugih sumnji na počinjenje kaznenih djela od strane stečajnog upravitelja i supruge bivšeg vlasnika nekretnine, koja kaznena prijava je uz dokaze također još prije dvije godine predana Općinskom državnom odvjetništvu, no do danas bez ikakvog rezultata.

Šokirala sam se kad sam od poduzeća koje je željelo onaj stan pod bilo koju cijenu, i koje je silom htjelo zauzeti pogon, dobila prijedlog za ovrhu, na temelju krivotvorenog računa za sirovinu, bez ikakve narudzbe, bez popratne dokumentacije, čak i bez da je prijavio mjesečnu obvezu plaćanja poreza.

Još veće čudo je bila činjenica da je sud prihvatio taj prijedlog i pokrenuo ovršni postupak unatoč činjenici da se radi o izmišljenim poslovnim događajima, o fakturi bez popratne dokumentacije koja je nužna pri dobavi sirovine, kao i bez dokaza o porijeklu, količini, kvaliteti, cijeni, ili prijevozu sirovine.

I gle čuda, iznos naveden na računu koji dotično poduzeće traži je točno toliko visok koliko je procijenjen i stan, a potupak tog poduzeća odličan pokušaj da ga dobije bez novca uz pomoć već uhodanog obrasca otimačine.

Osim što je podnio prijedlog za ovrhu, podnio je i kaznenu prijavu, navodeći da je platio sirovinu, koju nikad nije niti platio, niti dopremio, a istovremeno tereteći i ispitujući mene, Državno odvjetništvo i policija propustili su utvrditi činjenice da je prijava pokrenuta na temelju krivotvorenenog tj. izmišljenog računa bez ikakve popratne dokumentacije kojom se inače u uobičajenim poslovnim odnosima dokazuje da je roba plaćena ili isporučena, da je dotični utajio porez, i da robu koju je kupovao uopće nigdje nije zaveo u svojim poslovnim knjigama, što znači da ju je prodao na crno.

Taj gospodin na svom radnom stolu drži sliku bivšeg premijera i još nekih članova Vlade, koji su se s njim slikali u njegovoj tvornici,. Vlasnik te tvrtke dodatno je motiviran za rad i većim iznosom bespovratnih sredstava iz državne blagajne, nenamjenski utrošenih, čime je valjda dobio dodatnu snagu ili dovoljno vremena za lažne prijave protiv konkurencije u poslu kako bi ih na vrijeme eliminirao.

Zbog svih ovih okolnosti podnijela sam kaznene prijave protiv osoba koje su krivotvorile dokumentaciju, ucjenjivale i vršile pritisak da bi postigli materijalnu korist, a takodjer i tužbu za naknadu štetu s osnove uloženog novca u proizvodni pogon.

Pokušala sam se boriti, dokazati istinu, izboriti se za pravdu. Danima sam razmišljala što zapravo učiniti. Boriti se ili odustati. Svaki pokušaj borbe mi je unaprijed izgledao kao već izgubljena bitka, a s druge stane, ako se uopće ne pokušam boriti to je isto kao da sam se predala i njima priznala pobjedu. Odluku je potpomogla i ubrzala činjenica da mi se dijete, uslijed svih tih teških okolnosti ozbiljno razboljelo i da mu je bila potrebna cjelodnevna skrb.

Nakon svih pritisaka stečajnog upravitelja, bezbroj neugodnih riječi i uvreda, na koncu i zabrane ulaska u proizvodni krug i halu prestala sam raditi u proizvodnji, i započela druge zakonite poslove s kojima se moglo više zaraditi, a manje je bilo naporno nego dosadašnji rad.U sudskom postupku koji tvrtka vodi radi naknade štete, stečajni upravitelj prebacio je svu odgovornost na državnu banku izjavivši da je morao istjerati ovu tvrtku po izričitom nalogu stečajnog vjerovnika (državne banke) jer ova tvrtka tamo jednostavno više nije smjela poslovati. (Izjava na zapisnik).

Bilo mi je žao pedeset radnika koji su ostali bez posla, no ja sama nisam mogla mijenjati svijet. Radnicima je predloženo da svi zajedno uputimo pismo državnoj banci i da se suprotstavimo stečajnom upravitelju. Vjerovala sam da zajednički možemo uspjeti, no netko im je obećao da će ponovno dobiti posao kada bivši vlasnik ponovno kupi nekretninu u ovršnom postupku, i oni su osjećali strah jer žive u malom mjestu i bojali su se osvete.

S prestankom rada u proizvodnji sve teže i teže je bilo podmirivati mjesečnu kamatu, i gotovo ništa više mi nije ostajalo za život.

Bila sam na rubu živaca, često razmišljajući i o najgorem.

Svaki put, kad bih razmišljala na takav način, sjetila sam se svoje djece i pokušala ustrajati, iako sam osjećala kako sam ih možda razočarala i iznevjerila. Sa strahom sam razmišljala što bi se sve moglo dogoditi, i što se tek može dogoditi ako meni otkaže srce, ili mozak pa ostanem invalid ili umrem a tudje dugove tada moraju vraćati moja djeca. Pakao će se tada nastaviti i tome nema kraja.

Stoga sam uz sve žrtve, sklopila još i policu životnog osiguranja, da ako se slučajno meni što dogodi da bar mogu naplatiti odštetu iz koje mogu zatvoriti preostali dug u cijelosti da bar njih nitko ne naganja.

Često sam razmišljala koliko korisnih i pametnih stvari sam mogla učiniti sa svim tim novcem. Onim novcem uloženim u nekretninu pod sporovima koji traju već punih deset godina, novcem potrošenim na sudske sporove i isplaćen ucjenjivačima, novcem isplaćen kamatarima, i novcem uloženim u proizvodnju.

Došla sam do zaključka da mi je najbolje o svemu ne razmišljati jer me bolio želudac od izračuna. Osjećala sam se kao najbogatija Hrvatica, a istovremeno i kao najveća jadnica i heroj istovremeno.

Jer sve ovo proživjeti može samo netko s velikim srcem i ogromnom snagom.

Nakon dvije godine plaćanja kamata i podmirenja iznosa većeg od osamdeset tisuća eura više nisam imala mogućnosti niti sam imala predodžbu kako više zaraditi dovoljno novca za podmiriti dug i na koji način. Već sam sve prodala što se prodati dalo. Nekoliko zemljišta, a onda sam prodala i stan, koji vrijedi stotinjak tisuća eura, za samo šesnaest tisuća eura jer su insitirali da im vratim još dio glavnice odmah, i da neće čekati niti dana.

Kod slijedećeg obroka prodala sam auto i vratila još pet tisuća i tako smanjila dug na polovicu.

E onda sam poludjela. Svake noći sanjala sam onu ženu kako ju davim golim rukama. Preko dana sam molila dragog Boga da mi oprosti zbog želje da je udavim. To nije bilo kršćanski i zbog tog se nisam osjećala ni malo bolje. Svakog dana dobivala sam informacije koliko je ljudi prevarila, nasamarila, od koliko njih je uzela novac, pisala sam imena, datume, dogadjaje. Postala je moja opsesija i svaki dan sam pratila gdje je našla novu žrtvu, a nitko joj ništa nije mogao. Jedno jutro, nakon još jedne naporne noći ispunjene košmarnim snovima u kojima mi je pred očima bio neprekidno njezin lik, sjela sam u auto kao sumanuta i pošla je tražiti. Htjela sam je susresti bilo gdje, i sva sreća da nisam u tome uspjela jer sam bila toliko negativno raspoložena da bismo se sigurno potukle da sam negdje na nju naišla. Ili bih je pregazila.

Nisam mogla zamisliti da postoje takve osobe, i sretna sam bila kad me bijes popustio i ta želja da joj nešto napravim me prošla.

U dobrim je kontaktima sa dijelom policije koji izvješća sačinjavaju na način da ona nije odgovorna za prijevare i štete pa iako ima protiv nje sedamdeset i više kaznenih prijava, sve padaju u vodu.

Prodavala je i još uvijek prodaje gradske stanove, krivotvorila dokumente za stanove, domovnice, mirovine. Sve je to radila i još uvijek radi na način da se ljudima predstavlja kao dobra prijateljica onih koji upravljaju određenim sektorom u Gradu, Zavodu za mirovinsko osiguranje, i drugim institucijama, pa joj nije nikakav problem riješiti sve što im treba, za dobru naknadu naravno.

U gradu je dobro poznata cijela ekipa ljudi oko nje, poznatao je i s čim se bavi, dobar dio grada zna za nju i njezine aktivnosti, veliki broj prevarenih ju poput mene sanja svake noći. Neki su čak oblijepili kvart lecima u kojima navode jedan dio njezinih prijevara jer drugačije ne mogu riješiti dug. O svim prevarama postoje čvrsti dokazi, telefonski razgovori, činjenice i prevareni ljudi imenom i prezimenom, no sve uzalud.

Očigledno se ovdje u Hrvatskoj događaju neke čudne stvari i ne možemo se nadati boljem dok se cjelokupna struktura ne promijeni.

Svi gubimo nadu, a ja najviše, da bi naša država ikad mogla postati pravna država i da bi zločinci mogli biti tamo gdje im je mjesto.

Ona ima dobre veze sa djelatnicama u Petrinjskoj koji sređuju državljanstvo i radne dozvole, putovnice, osobne karte, prijavu boravka. Dobro zarađuje sređujući državljanima iz drugih zemalja radne dozvole i dozvole boravka.

Odlično surađuje sa djelatnicima u MUP-u gdje izdaju vozačke dozvole, oduzimaju vozačke dozvole i slično. Od svega si je razvila odličan biznis jer ljudima smanjuje kazne, sređuje vraćanje vozačkih dozvola, produženje, domovnice, radne dozvole, mirovine, participacije. Baš sve, a naročito dobro joj ide posao sa gradskim stanovima i prostorima te kreditima.

Nitko nikada se nije zapitao od čega takvi ljudi, uključujući i nju žive. Ona ne radi već više od petnaest godina a unatoč tome solidno živi i atraktivno se oblači. Svi su nezaposleni a voze skupocjene automobile, markiranu robu.

Odlučila sam ići na sve ili ništa. Preuzela sam tvrtku koju je ona rekla isplatiti od onog posuđenog novca, za što mi je donijela nekakvu krivotvorenu potvrdu kad sam joj predala novac, i nakon što sam postala vlasnik tvrtke nju sam izbacila van iz prostora koji nikada i nije platila, iz kojeg je sve otuđila, i u kojem je uz sve to napravila duga prema Gradu još više od dvjestotisuća kuna. Istovremeno je prouzročila i blokadu žiro računa i definitivnu propast tvrtke.

Naravno da sam opet završila na Policiji, zbog navodnih prijetnji prema njoj, za što se utvrdilo da su laži i podmetanja jer joj nisam nikad prijetila. Doduše, nekad sam osjećala žarku želju da ju udavim golim rukama, ali nisam nikad ništa učinila da joj to i pokažem. Samo sam , uz stotine drugih oštećenih, podnijela kaznenu prijavu protiv nje, po ne znam već koji put.

Nakon podnešene kaznene prijave za prijevaru, obećala je da će riješiti dug iz prodaje kuće, pa sam potražila kupca kako bi se dug zatvorio. No, kad sam kupca našla i s njim dogovorila isplatu kuće, naručio me na mjesto gdje su me dočekali petorica muškaraca, ćelavo ošišanih, razbijački nastrojenih, koji su me pokušali „naučiti pameti“ i upozoriti me da ju pustim na miru i prestanem od nje tražiti novac koji mi duguje. Mislili su da zbog svih njezinih dotadašnjih podvala, i općenito zbog patnji i neugodnih situacija koje sam prošla neću zvati policiju, već da ću im dozvoliti da me maltretiraju. No ja sam osoba suprotnih reakcija. Kad me najviše tlače ja najviše podivljam, pa teror izaziva kod mene suprotnu reakciju. Ne strah, već želju da se borim do zadnje kapi krvi. Nazvala sam policiju, a prije nego li su došli na mjesto događaja razbijači su pobjegli.

Tad sam joj poslala poruku da je vrlo mučki i pokvareno da na mene, osobu koja sam joj činila uvijek samo dobro, šalje ubojice i ćelavce.

Obećala sam joj da, ukoliko ne vrati novac za koji me nasamarila, da ću definitivno poduzeti sve zakonske mjere da ipak završi u zatvoru, ma koliko god bila zaštićena.

Ne znam da li od straha, ili iz osjećaja grižnje savjesti, no pokušala je, bar se tako prikazivala, nešto izgladiti, pa je kolegi napisala poruku da će novac vratiti, ali da ne može raspolagati gotovinom već da dug može podmiriti virmanskim plaćanjem pa da joj on napravi spisak svih vjerovnika kojima treba platiti i ona će sve podmiriti na ime duga.

Kako sam tih nekoliko dana zbog privatnih razloga bila odsutna s posla nisam baš odmah shvatila što su ona i kolega dogovorili, i na koji način je mislila dug zatvoriti, a kad sam se vratila s puta vidjela sam koji je bio smisao cijele njezine priče.

Isplanirala je kako će opet nekome ukrasti novac da bi na drugoj strani namirila, a uz to opet uvaliti nevine ljude u probleme.

SUNCE JE IZVOR ŽIVOTA, ALI KAD SE PREVIŠE POUZDAŠ U NJEGA, MOŽEŠ IZGORJETI, ILI OSLIJEPITI... TAKO JE I SA ZAKONOM, PONEKAD DOK DOČEKAŠ DA ZAKON REAGIRA MOŽEŠ NESTATI, UMRIJETI, OBOLJETI ILI SVE IZGUBITI

Prošla je još jedna godina i isplaćeno je novih osamdesetak tisuća eura kamate. Sad sam zbilja bila na rubu snaga i unatoč dobrim poslovima, kvalitetnim ugovorima, solidnoj zaradi, više nisam znala načina kako zatvoriti ovu životnu stranicu i početi od početka. Izmoždena, satrvena, slabog zdravlja, s djetetom koje je je bilo ozbiljno bolesno, mužem koji već duže ne radi zbog bolesti, sa razrušenom obitelji i prikupljanjem mrvica života sa svih strana.

Puno puta sam razmišljala o tome kako riješiti situaciju. Sanjala sam pištolje, požare, bombe. Sanjala sam razne nesreće. Molila se Bogu ujutro, u podne, navečer, da mi pomogne i da mi da snage da izdržim, i da sačuvam mir.Molila sam i dragog Boga da mi pomogne da njima ne želim zlo.

Po noći dok sam sa suzama u očima tražila rješenje kopala sam mislima po svojoj glavi ne bih li se dosjetila bilo kojem načinu kako riješiti problem, a načina nema. Ne postoji.

Ne možeš tražiti zaštitu jer je ne možeš od nikog dobiti, možeš samo sebe osuditi, svoju obitelj također.

Nema izlaza iz tog začaranog kruga. Prošle godine vratila sam posljednjih petnaest tisuća eura glavnice. Prodala sam još jednu privatnu imovinu kako bih i taj dio zatvorila. Sakrivam pogled od djece da ne vide kako se još u njemu naziru suze.

Sad kad je konačno kraj tom dužničkom ropstvu mene boli želudac, trbuh, cijelo tijelo.

Umirem od bolova jer napetost koja je do sada napinjala moje mišiće se smanjila i sada taj otpušteni otrov kola mojih tijelom. Otrov koji je isti takav ubojica kao i svi ovi proživljeni problemi do sada.

Recimo da sam pobjednik. Kakav pobjednik? Krvarim na sve strane. Moje tijelo je ranjeno dubokim ranama koje će teško ikada zacijeliti. Razočarana sam, umorna, iscrpljena mnogobrojnim sudskim i drugim bitkama kojima se još ne nazire kraj.

Jedan prijatelj koji se bori za prava naših branitelja teško je shvaćao moje raspoloženje i situaciju kroz koju sam prolazila:

-„Imam dva metra šavova na svom tijelu“ – često mi je znao reći. „Iskrvario sam za ovu državu!“

- „Ti imaš dva metra šavova na svom tijelu“ – ponovila sam njegove riječi, dok ja imam dvadeset i dva metra šavova na svojoj duši i u srcu. Teško sam ranjena iznutra, još krvarim nakon toliko puno godina!“

-„U jedno sam sigurna - i tvoje i moje rane su uzaludne!“

-„Ni ti, ni ja nismo sanjali ovakvu državu. Nije to zemlja kakvu smo sanjali i za koju smo se borili.“

-„Jedni su dali svoje živote, drugi su iskrvarili na bojištima, na radnim mjestima, čekajući u redu ispred Zavoda za zapošljavanje, štrajkujući u dugim zimskim danima, no jedno je sigurno, očekivali smo puno bolje i nešto što je vrijedno naših žrtava!“

Najlakše mi je kad ne razmišljam o svemu što sam prošla i o svemu što sam platila novcem, živcima, zdravljem. Matematiku dobro znam.

Dovoljno da u glavi zbrojim svu kamatu i svu glavnicu i da mogu glasno reći da sam u pet godina isplatila pola miliona eura kamate i glavnice. Osim tog novca, dvjesto tisuća eura vlastitog novca uložila sam ii u ponovnu proizvodnju, a koji sada ne proizvodi, dok se strojevi prodaju najvjerovatnije u staro željezo. Uz više od pola miliona gotovine uložene u kupnju poduzeća nad kojim se vode još uvijek“ sudske trakavice“ to je preko milion i pol eura gotovine.

Novca teškom mukom zarađenog, a tako lako izgubljenog. Zbog nefunkcioniranja pravosuđa i pogrešnih sudskih odluka.

Iako i dalje vodim sudske sporove, gotovo da nema načina da u njima uspijem jer je lobi prejak.

Unatoč podnesenim kaznenim prijavama protiv sudaca koji su zlouporabili položaj i krivotvorili rješenja, unatoč utajenom novcu, pogodovanju stečajnog upravitelja određenim osobama, za što sve postoji dokumentacija koja neoborivo dokazuje krivnju, sve je uzalud. Sve se unaprijed zna. Iako stečajni upravitelj ne govori istinu i prikriva stvarno stanje, njega slušaju, mene nitko ne sluša. Ne gledaju dokumente, ne zanimaju ih činjenice niti izjave svjedoka. A ako samo malo dignem ton i izgubim živce, prijete mi se opet Remetincom ili fizički napadaju, buše gume na autu i provociraju nesreću.

To moje dijete koje je kronični astmatičar i uslijed svih ovih stresova boluje i od paničnih ataka ne bi više podnijelo. Zato sam šutjela i borila se tiho. Do nedavno.

Sama sam sebe prozvala herojem. Ostala sam živa. Nisam se objesila. Nisam nikoga ubila, ma kako teško ponekad bilo. Čak sam vrlo rijetko osjetila želju da to učinim. Radim i dalje.

Vodim opet kvalitetnu i dobru tvrtku. Imam partnere iz inozemstva koje zastupam na domaćem tržištu. Pripremamo proizvodnju novog proizvoda kakvog za sada nema u Hrvatskoj.

Prezentiram ljepote naše zemlje i mogućnosti ulaganja stranim ulagačima. Radim investicijske elaborate na engleskom jeziku i spajam domaće gospodarstvenike sa stranim investitorima.

Radim povremeno na dežurnom (besplatnom) telefonu i pomažem ljudima koji imaju slične probleme, ili bilo kakve probleme. Pomažem ljudima koji su izgubljeni i treba im ruka koja bi im pokazala put prema svjetlu.

Sačuvala sam svoju čast i dostojanstvo. Usprkos svim tegobama djeca su uspjela završiti školu. Svi rade. Naučila sam ih kako da budu pošteni ljudi.

Obitelj sam ponovno okupila. Bilo je teško, ali nakon svega shvatili su što sam sve prolazila i nisu mi zamjerili. Čak ni suprug. Znaju da sam učinila najbolje što sam mogla u tim trenucima. Razumjeli su i moju potrebu da ih zaštitim s jedne strane, a s druge da radim i stvaram.

Nitko, baš nitko nije znao što prolazim. Nikome se nisam povjerila ni izjadala. Samo sam pokušala potražiti pomoć kod nadležnih zakonodavnih institucija, no uzalud.

No nije gotovo. Prevaranata ima još uvijek svugdje oko mene. Gotovo svakodnevno ponavlja se ista ili slična priča. Prije godinu dana je još jedan“ nazovi uspješan poduzetnik“ saznao da imam nekretnine za prodaju pa je pregovarao sa mnom oko kupnje zemljišta. Rekao je da je on kupac za moja zemljišta, ali da mu se žuri na more, i nek ja napravim ugovore koji će ga čekati kod javnog bilježnika, pa kad se on vrati s mora, doći će kod bilježnika podići originale i isplatiti mi u njegovom uredu novac.

Kad se vratio s mora nije se uopće javljao na telefonske pozive, niti je želio kontaktirati, a tek u policiji sam saznala da je podigao jedan primjerak ugovora kod bilježnika, onaj koji sam ja potpisala, te da je njegova kćerka napravila falsifikat koji je predao policiji uz navode da je prevaren i da traži preko dvadeset tisuća eura koje je on „navodno“ isplatio.

U ugovoru stoji cijena od dvadesettisuća kuna koju mi je on rekao da stavim jer je to bila ugovorena cijena, ali on tvrdi da je isplatio meni petnaest tisuća eura za jedno zemljište, a za drugo da je dao deset tisuća eura. Tvrdio je da je porez platio na stvarni iznos iz ugovora?? što bi značilo da je svjesno prevario Poreznu upravu i zatajio porez jer potražuje puno više novca, a platio nije ni lipe. On je mene prevario a ne ja njega.

Njegova priča o tome kako je prilikom predaje ugovora (godinu dana kasnije) uočio da je u zemljišnim knjigama drugi vlasnik „ne pije vodu“, jer svaki dobar gospodarstvenik će najprije predati ugovor u zemljišne knjige ili ga bar predbilježiti radi zaštite svojih prava.

Najprije je pokušao zavođenjem „kupiti“ zemlju, tako da ju ne mora platiti, a nakon što mu pokušaj zavođenja nije uspio, pokušao je ucjenom unijeti nemir u moju obitelj, i slanjem kompromitirajućih SMS poruka, nadajući se kako ću u strahu da mi ne uništi brak pokleknuti i pristati na njegove uvjete. Potom me lažno prijavio da sam ja njega ucjenjivala, a ja ga nisam nikad niti nazvala, niti bilo što od njega ikada tražila, što je naravno policija provjerila i utvrdila da ga nisam zvala, već da je on zvao mene i slao poruke.

No suci su ti koji imaju posljednju riječ u postupku. Oni sude! A njima baš i nisam omiljena zbog svih problema na koje sam ukazala.

Usprkos podvalama i tako niskim udarcima nisam posustala. Radim i stvaram iako prevaranti ne izumiru. Dapače, množe se u velikom broju.

Sklopila sam ugovor o poslovnoj suradnji i uvozu atraktivnog proizvoda iz Europe, a osoba koja mi je ponudila ugovor, nakon ovjere istog, zove me nakon dva sata;

-„ Oprostite mi, moram vas moliti, hitno mi je i goruća je situacija, da li biste mi mogli dati tisuću eura?“

-„Dobro“, kažem, dođite ujutro i dat ću vam, nema problema!“.

Mislim, surađivati ću s njim, raditi ćemo dugoročno, nema veze što sam mu „uletjela“ s tim iznosom, čovjek će to već znati cijeniti.

Nakon dva tjedna, ponovno me zove i traži dvostruki iznos tj. dvije i pol tisuće eura. Opet mu gori. Kažem, nemam, nismo još ni počeli raditi. Dijelit ćemo kad zaradimo.

Postao je ustrajan i neugodan. Počeo mi je slati razne poruke neprikladnog sadržaja iz kojih se očigledno naziralo da je „tankog“ fitilja pa sam procijenila da mi je puno pametnije da odustanem od poslovne suradnje o čemu sam ga i pismeno obavijestila.

I onda opet iznenađenje, stigne prijetnja kaznenom prijavom po čl. .... KZ-a, čl..... KZ-a..... gomila nebuloznih riječi i prijetnji na temelju izmošljotina. Trebala bih valjda umirati od straha, odmah uzeti telefon u ruke i moliti tog ucjenjivača da uzme od mene novac kako me ne bi bilo strah njegovih prijetnji.

I što reći?

Na koji način da se čovjek zaštiti, i tko je zaštićen?

Na žalost nikako, jer ovakve osobe mogu napraviti veoma puno problema a naročito narušiti nečiji ugled.

Dvanaest godina je prošlo, a ništa se nije promijenilo. Još uvijek vas može gaziti tko stigne, i još uvijek nema načina da dokažete da ste jednostavno „zamirisali“ nekom tko ne voli raditi i kome se jednostavnijim čini da zagrabi rukom u vaš džep.

Gotovo svakodnevno u moj život uđe poneka osoba koja jednostavno očekuje da joj novac padne u krilo. Ne poštuje propise ni zakone, a zaštićena je do besvijesti.

Jer surađuje. Voli jesti guščje jetrice sa žara i janjetinu.

Ja ne surađujem, ne volim guščju jetricu, premasna mi je, i preteška za želudac.

Ja se borim protiv kriminala. I plaćam. Plaćam skupo svoje greške i svoju hrabrost.

Još uvijek vjerujem u bolje sutra. Tome učim i svoju djecu, ako im uopće mogu biti dobar učitelj. Jer kako reći da vatra nije vruća ako sam se opekla. I kako reći da rana ne boli kad boli i to jako. I nikad neće prestati boljeti. Unatoč svemu vjerujem u bolju budućnost. Vjerujem u život, vjerujem u pravdu, u pošteniju i bolju državu.

Vjerujem da jedan čovjek ne čini našu domovinu, i da jedan glas ne može daleko odjeknuti, ali netko uvijek mora biti prvi koji će reći – dosta je! Ne možemo više ovako! Trebamo dignuti glave, govoriti istinu i suprotstaviti se ugnjetavanju i prisilama, ucjenama i pogrešnim sudskim odlukama koje nas koštaju zdravlja, egzistencije, ugleda!

Kao što jedna kap ne čini more, tako i jedan čovjek ne može govoriti u ime svih. Ali ako voda teče kap po kap, s vremenom će izazvati veliku poplavu. Isto tako malo dinamita može raznijeti čitavo brdo ako se pravilno upotrijebi. Prava riječ na pravom mjestu može izazvati čudesne promjene.

Kukolj nije nikad prevladao u žitu iako je često njegova boja jača i više uočljiva od žita.

Dobro uvijek prevlada! Tako je i u svakodnevnom životu! Dobro pobjeđuje. Mora pobijediti, jer kad bi bilo suprotno mi bi bili ljudi bez nade.

TKO SI TI

Tko si ti?

Imaš li svoj ja?

Ili si tek blijeda kopija

običnog ljudskog roda

koja bez ikakvog razmišljanja

ovim svijetom hoda?

Glavni cilj ti je novac

i sve materijalno!

Ponekad čak izgleda

sve veoma nestvarno

kad netko normalan sve to gleda.

Ne prezaš od ničega!

Ništa ti nije sveto!

Od novca nemaš prečega,

zlato stavljaš na drugo mjesto.

Gdje je taj tvoj karakter nestao?

Gledam te tako, začuđena,

I mislim kad će tom kraj?

Do kad ćeš gaziti sve ispred sebe,

primiti bar nekog u zagrljaj,

pomisliti na ljude oko tebe?

Treba li ti željeti osvetu?

Ne! Već si dovoljno jadan i sam.

Ni mrziti te, ni bojati

se ne trebam,

jer ja imam vjeru svetu.

Moj život nije od ovoga svijeta

i mene ovdje rane ne bole.

Moja duša u bjelini cvjeta

a na nebu se za me

Isus dragi i moji Anđeli mole

XVI

NA KRAJU SVEGA PITAM SE........

Ne znam u kojem to trenutku života…. da li od rođenja…. ili nešto kasnije…. ali eto….naučili su me da volim….. da vjerujem…… da sve što mi je dano da proživim…. od Boga je dano…. I sve je volja njegova…. Isto tako ne znam tko me je baš točno naučio…ali znam da su me učili…. da li učitelji ili vjeroučitelji sad nije ni važno…. da ljubim….. da se radujem cvijeću, leptirima, psima i mačkama, ljudima….. Nitko me nije naučio da okrenem glavu…….. od onih koji su mi se obratili… niti su me naučili kako da razlikujem onog dobrog od prijetvornog….. Nitko mi nije objasnio gdje je ta tanka crta između laži i istine…. između ljubaznosti i podmuklosti….. ljubavi i mržnje…… Kada i kako prepoznati onog tko ti je pristupio iskreno….a kako prepoznati onog s maskom…..i kako ne povrijediti onog iskrenog ako misliš da je neiskren…..a kako odbiti ovog s maskom….ako nisi prepoznao od umilnog sjaja lica njegovog da se radi o glumcu….. Kada reći ne? I kome? Učim kroz ovaj život svakodnevno….. tražim odgovore…. iI još ne znam gdje ih naći…… da li sam dobra ako odbijam zločeste i negativne ljude iz svog života…… ili sam dobra ako sam im dobra….. i bez obzira na njihovu negativu uzvratim smiješkom i toplinom…….

Da li mi itko može reći..... koji je recept? I da li itko od vas, s vašim receptom za život uspijeva… Stalno slušam….. ne daj da ti troše energiju…… Onda slušam…..to je tvoja sudbina…..da prođeš loše trenutke i loše ljude…. da proživiš patnju i bol….. moraš to odraditi….tako ti je određeno…… Ako je nešto moja sudbina…. i moja zadaća…. zašto onda da one koji mi nanose bol tjeram od sebe…. Jer koliko god da ih tjeram oni će opet doći ako zadaću moram proći i naučiti nešto iz toga….. I zato mi je sad jasno….. da kad mi netko kaže…. kako možeš voljeti onog tko te uništio…. kad nije zaslužio tvoju ljubav……. meni je jasno…..da moram voljeti…. zato jer moram… jer je tako određeno……i odakle bi netko baš, od svih oko mene znao da li je to za mene dobro ili loše, ili je baš za mene dobro ono što kažu da je dobro…… a meni se čini da je loše….., ili je dobro ono što je loše, a ipak me snađe, i možda bi mi baš to loše donijelo u život dobre stvari.......

IZVUKLA SAM POUKU, I SAMA SEBI POSTAVILA ŽIVOTNA PRAVILA! KAD SVE SKUPA ZBROJIM, ŽIVOT JE PREMA MENI IPAK BIO MILOSTIV, MOGLO JE BITI I PUNO GORE

Uvijek zahvaljuj na danu u kojem si se rodio i na svojim roditeljima. Ne proklinji život unatoč tegobama koje nosi. Budi sretan što si tu, što imaš prilike disati, gledati zvijezde, ljubiti, smijati se. Proklinjući život, proklinješ sam sebe i donosiš si samo nove boli i tegobe u život.
Pokušaj biti dobar sa svim ljudima. Sve ih saslušaj s pozornošću jer nikada ne znaš tko će od izreći nešto što će ti sada ili kasnije biti smjernica kroz život. Čak i najjednostavnije riječi, pa i one koje bole, nekada znaju biti upravo rješenje naše situacije.
Poštuj i cijeni osobe koje te vole. Nema jednostrane ljubavi. Ako misliš da će nečije davanje trajati vječno, varaš se. Kao što se zid sagrađen samo na jednoj strani ruši ako je previsoko izgrađen, i kao što voda prelije čašu, i rijeke nabujaju od samo još jedne kiše, tako može prekipiti ono što ti se daje, dok ti nesebično grabiš i ne uzvraćaš. A sve ono što je izvan kolosjeka razara, uništava, nestaje.
Ako nemaš samo jednu ljubav kroz život koji živiš, već si imao više ljubavi koje sada smatraš nesretnim, ne predbacuj osobama koje su bile uz tebe i voljele te u jednom trenutku. Pa tko se može požaliti ako je čak nekoliko puta bio sretan i voljen kroz ovaj samo jedan život, dok istovremeno ima toliko ljudi oko nas koji nikada nisu spoznali čar i ljepotu ljubavi već im je srce ostalo prazno.
Cijeni svoju obitelj, prijatelje i svoje bližnje. Nikada nemoj dozvoliti da svađe koje nastanu između vas budu okaljane ružnim riječima, uvredama, poniženjima. Razmirice prolaze. Svatko ima pravo na različito mišljenje i na svoj stav. No, nema pravo na uvrede, poniženja, omalovažavanja. Kad prođe srdžba, i kad se opet izgladi situacija između vas poput noža će u zraku visjeti izrečene uvrede i psovke i stvarati gorčinu i knedlu u grlu.
Nemoj biti dvoličan i lažljiv. Najveća blagodat na svijetu je iskrenost i otvorenost. Laž je svaki put drugačija i iskrivljena, a istina uvijek samo jedna. Ako svaki puta u razgovoru i nastupu imaš drugo lice, kako će ti u trenucima potrebe prijatelj pomoći ako ne zna tko si ti zapravo, i koja tvoja strana je prava?
Nikada nemoj iznevjeriti svoje prijatelje, radije im reci ne mogu, ili otvoreno sa njima porazgovaraj ako se ne slažeš s nečim. Prijateljstvo je nešto što dugo traje, ali ne može preživjeti na kruhu i vodi. Prijateljstvo se hrani međusobnim razumijevanjem, pažnjom, pomaganjem u trenucima kad je to najpotrebnije a ne samo posuđenom garderobom i novcem. Izdaja prijatelja gora je od najteže rane. Ni jedan neprijatelj ne može zadati takvu bol, niti toliko povrijediti kao izdaja prijatelja.
Nikada ne optužuj bez dokaza. "Najprije ispeci, pa onda reci". Nakon što ti se druga strana opravda i dokaže nevinost osjećat ćeš silan sram i neugodnost, a napad i rasprave je teško zaboraviti. To trajno remeti odnose, a tebe ponižava, ne onog koga si nepravedno i prijevremeno optužio.
Ako raskineš vezu, ili prijateljstvo, nikada nemoj koristiti zajedničke tajne za svoju promidžbu ili korist. Sve izrečeno u povjerenju, mora ostati tajna, jer nema jadnijeg od mahanja tajnama svojih bližnjih i ismijavanja nakon što se brak, prijateljstvo ili ljubav prekine. S tim omalovažavaš samo sebe, jer kako možeš biti s nekim i voljeti ga, ako tako malo vrijedi da kad od tebe ode po njemu pljuješ.
Uvijek zadrži stav, da ako te netko ostavi, bio to ljubavnik, muž, ili prijatelj, i uz to te počasti uvredama, psovkama, izrugivanjem, da je on gubitnik. I ne osuđuj ga. Dovoljno je sam sebe već osudio što pušta takvu osobu kao što si ti iz svog života.
Nemoj saginjati leđa pod teretom života. Budi snažan i rješavaj sam svoje probleme, a ako je potrebno posavjetuj se s nekim tko je prošao slična iskustva. Kad ti tijelo oslabi, ideš u teretanu da bi ga ojačao. A kako ga jačaš? Povećavaš iz dana u dan težinu koju dižeš sve dok ne postigneš potpunu snagu. Eto, to ti je život. Što više tereta, više snage.
Uči svoje potomke da pomažu ljudima u nevolji ma koliko god da im je teško u datom trenutku. Da te poštuju zbog tvoje ljubavi prema njima, a ne zbog tvoje strogosti. Znači, da te vole zato jer to zaslužuješ, a ne zato jer te se boje. Ni jedna batina, stroga riječ, ili zabrana ne može imati takvu snagu kao što je ima ljubav. Jednostavno objasni djetetu da bi i njemu bilo grozno kad bi mu se tako nešto dogodilo, i to na slikovit način. Da se na njega ne ljutiš, i da je dovoljna kazna to što je već shvatio da je pogriješio i žao mu je. Sigurno je nešto naučio na svojoj grešci, kao što i mi učimo. Nitko, ni mi odrasli ne volimo da nas kritiziraju i tlače. A djeca imaju razvijen daleko veći osjećaj odgovornosti i ponos nego što to ponekad imaju poneki odrasli ljudi. Samo im treba pokazati da im vjerujemo.
Ne guraj nos u tuđe stvari. Kako bi tebi bilo da se netko svakodnevno bavi tvojim životom i ne dopušta ti mir. Sigurno nije ugodno da se i o tebi iznose neistine, glupe laži i kojekakve neprovjerene priče. Nikada nemoj pričatii ono za što znaš da bi drugoga povrijedilo kada to čuje, i u što nisi siguran da je istina i što nije tvoja briga.
Ne zavidi i ne okrivljuj druge za svoje pogreške. Bog nam je dao svima jednaku mogućnost. Svi imamo razum, srce, dušu koje razvijamo tijekom života. Na nama je kako ćemo te darove upotrijebiti. Poput uloga na kladionici ili sve dobivamo, ili sve gubimo. No, nitko osim nas nije odgovoran za naše postupke. Pa čak i kad ti netko ostane dužan novac, ili te prevari u poslu, nije on kriv. Pa zar bi mogao takvo nešto učiniti ako mu to sam nisi dopustio? Uvijek kažem, kad drugi komentiraju, on ti je uzeo nešto; "nije uzeo, ja sam dala", da je uzeo morao bi upotrijebiti silu, ili provaliti, razoriti da do nečega dođe, a ako sam ja svojom voljom odlučila dati, unaprijed svjesna činjenice da postoji mogućnost da se nešto izjalovi, onda nije kriv onaj tko je primio, nego ja što nisam dobro razmotrila sve mogućnosti, ili nisam mogla odbiti jer tu osobu volim i želim pomoći. Ako sam željela pomoći, neka to ostane pomoć. Nema predbacivanja.
Ne osuđuj druge za ništa. Pa tko bi od nas mogao staviti ruku u vatru za sebe, da ne bi postupio slično u situacijama u kojima se ta osoba našla (pa bio to i preljub). Ako netko traži od tebe prijateljski savjet, daj mu ga, i zadrži to za sebe. Nikada nemoj osuđivati za pogreške koje je netko napravio jer ne znaš obje strane priče.
Kad nešto činiš, čini to s ljubavlju, i obilato. Ni povrće i voće u vrtu ne raste ako ne izabereš dobro sjeme, pognojiš ga, zalijevaš i njeguješ s ljubavlju. Tako i odnosi među ljudima ne mogu uspjeti ako obilato ne zasiješ, ne prihranjuješ svojim djelima i lijepim riječima. Kako da očekuješ urod, ako si škrt na sjemenu i prihranjivanju?
Nikada ne gubi vjeru u Boga. Možda na svom životnom putu kloneš, a možda i padneš. Ali i malo dijete dok se učilo hodati bilo je bezbroj puta razbijenih koljena, čak i glave. Puno puta je bilo u opasnosti prije nego li je naučilo trčati. Bog nam je dao mogućnosti. Iskoristi uvijek najbolju mogućnost nakon što razmotriš problem, i budi svjestan činjenice da nisi sam. Bog te vodi na tvom putu donošenja odluka, stvaranja. Ali kako da te vodi, ako otimaš svoju ruku iz Njegove. Vidio si puno puta što se dogodi djetetu ako se otme iz ruku roditelja. Padne, razbije se, ili se preplaši pa zaplače. A ako mu je ruka u ruci mame ili tate osjeća se sigurno, veselo je i nasmijano i zna da ga otac ili majka vode sigurnim putem. Pruži svoju ruku, i stavi je u ruke svog Roditelja, našeg Stvoritelja i budi siguran da ako padneš - ustat ćeš, ako te rana boli - zacijelit će, i sigurno ćeš doći do kraja svog puta.
Kad si na položaju ili funkciji - ne uzdiži se iznad svojih mogućnosti ili iznad svog položaja i ne preziri one ispod sebe! Nikad ne zaboravi da nisi sam tu došao, nego voljom Božjom i glasovima svojih pristaša. Vrlo brzo mogu ti se srezati krila koja si ponosno šepureći se raširio. A kad se krila srežu, više se ne leti, već pada.
Više ti se sviđa izreka; oko za oko, zub za zub" nego izreka; tko te pljusne po jednoj strani obraza, okreni i drugu stranu", i "tko tebe kamenom, ti njega kruhom". Zar nikada nisi uvidio kakva je sudbina tvojih darovatelja, a kakva je sudbina tvojih neprijatelja. Pusti neka bude; "tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada", ili "kako si prostre tako će i leći", a nemoj biti kao i oni. Budi milosrdan u svemu, jer svugdje oko sebe vidiš kako raste plod milosrđa, a kako trunu i kržljaju oni koji su podlegli podvalama, zlobi, otimačini. Koliko si vidio gramzivaca da im se razorio brak (a oni su zbog nekih sebičnih interesa razarali tuđi), i jer su se stalno prepirali oko nedovoljno novca. One koji su uništavali druge, a da su i sami uništeni. Koliko je njih čija su djeca nažalost stradala iako nevina, plaćajući grijehe svojih roditelja. Koliko njih je u neumjerenoj gramzivosti i rastrošnosti završilo na ulici, bez igdje ičega, zadužujući svoju imovinu u beskonačnost, trošeći bez razuma, otimajući pri tom i drugima jer im nikada nije dosta, ne dozvolivši čak ni miran život, a kamo li; "kruh naš svadašnji".
Neprijatelja treba ljubiti, ma kako to teško bilo, opraštati mu, blagoslivljati ga i moliti za njega. Dijeleći blagoslov sa suzama u očima, blagoslivljamo sebe. Sijemo ono što ćemo žeti, a ljubeći čak i one koje je nemoguće voljeti je poput cvijeta u kamenu, neizmjerna ljepota.
Nasmiješi se i otvori svoje srce za nova prijateljstva. Kako da ti gost uđe u kuću, ako su zatvorena kućna vrata? Kuća ostaje prazna i hladna ako ju nitko ne posjećuje. Pruži i ti priliku gostima da uđu u tvoje srce. Nasmiješi se, neka to budu vrata tvoga srca. Svatko tko vidi tvoj osmijeh znat će da je dobrodošao. Nasuprot tome namrštena lica, iako možda dobre duše, usamljena su. Tko da uđe ako su vrata zatvorena?

XVII

ZAVRŠNA RIJEČ

Držim se svojih temeljnih životnih načela svakodnevno. Pomažem svima kojima pomoć treba.

Marljivo i savjesno obavljam svoje svakodnevne poslove, nikome ne podmećem niti koga mrzim. Iako bih mogla.

Usmjerila sam svoju snagu na pomoć svima onima koji su zapeli u ovom sustavu i ne znaju se iz njega isčupati.

Čvrsto se nadam, da ćemo svi mi, riješiti sve probleme sa sudovima i ostalim institucijama koji često ne postupaju po zakonu.

Vjerujem u bolju i pravedniju Hrvatsku. Vjerujem u predsjednika naše države koji je hrvatskom narodu obećao pravdu. Naš narod dokazao je da je izdržljiv, takodjer i da je vrlo strpljiv. Dokazao je i da je hrabar. Mnogi su na ratištu ostavili svoje živote i svoju krv. No kao da su ostali zatečeni stanjem u državi, kriminalom, pa nemaju snage da dignu svoj glas za pravdu.

Očekujem vrijeme promjena. Vrijeme pravde i istine.

Očekujem da svatko bude plaćen prema svom radu i zasluzi i da svatko bude kažnjen prema svojim greškama.

Ne tražim za sebe posebne povlastice, samo želim da zakon bude jednak za sve, i da sudovi prema svima jednako primjenjuju zakonske odredbe.

Riječ pravda za mene ima posebno značenje. Još ju iščekujem, gotovo svakog dana.

Da bi gospodarstvo u Hrvatskoj krenulo naprijed, da bi se kriminal sveo na najmanju moguću razinu i uvela kontrola u određenim segmentima, prema mom vlastitom iskustvu potrebno je učiniti slijedeće:

1.Proizvođače i izvoznike osloboditi plaćanja PDV-a odmah pri kupnji sirovine. Na ovaj način spašavamo gospodarstvenike proizvođače koji ne mogu podnijeti teret velikog iznosa poreza, a kojih su oslobođeni prilikom izvoza. Tek ako ne izveze robu, poduzetnik je dužan platiti PDV na onaj dio koji je prodao u zemlji. Ovo je jedini način da se gospodarstvo održi i da uredno podmiruju svoje obveze.

2.Dozvoliti reprogram poreznih obveza. Kao što je 1998. godine dozvoljeno podmirivanje dospjelih poreznih obveza uz otpis i reprogram, tako je i sad potrebno pomoći posrnulom gospodarstvu na sličan način. Omogućiti tvrtkama blokiranim od strane Porezne uprave plaćanje dijela dospjelog duga (cca 15-20%), a preostali dug plaćati u ratama uz garanciju. U ovim slučajevima državna blagajna odmah će se napuniti iznosom od djelomičnog plaćanja (svi će skupiti na bilo koji način ovaj iznos samo da se račun deblokira) a za plaćanje u ratama država bi imala garanciju na nekretninama koje bi i tako prodala u ovršnom postupku radi naplate duga. U ovom slučaju poduzetnici bi dali sve od sebe da što prije podmire dug.

3.Ukinuti bespovratna sredstva poduzetnicima u radu. Odobravati bespovratna sredstva samo početnicima i to dio koji je nužan za početak rada. Ostala bespovratna sredstva odobriti proizvođačima uz uvjet da svoje proizvode prodaju preko državne agencije koja će pratiti promet roba i naplatu.

4. Svima koji su vlasnici poljoprivrednih zemljišta, ili članovi njihovih obitelji ukinuti povlastice koje imaju preko Zavoda za zapošljavanje. Ljude treba potaknuti za rad na poljoprivrednim imanjima. Raznim beneficijama ljude se motivira na nerad. Isto tako i malim plaćama koje se nimalo ne razlikuju od različitih vrsta pomoći koje ljudi dobivaju.

5. Sucima ukinuti imunitet i uvesti reizbor putem javnih natječaja i imenovanja od članova sudskog vijeća. Nitko ne smije biti siguran u svoj status do te mjere da može činiti što hoće i osjećati se nedodirljiv. Nedodirljivih nema.

6. Osnovati posebnu komisiju koja će biti zadužena za reviziju sudskih predmeta na temelju pritužbi građana, i omogućiti ukidanje nezakonito donešenih rješenja od strane komisija koja će revizijom utvrditi da postoje nepravilnosti. Pravobranitelje treba ovlastiti da mogu pokrenuti neke postupke ukoliko dođe do povrede prava građana.

7. Tvrtkama sa imovinom ne dozvoliti otvaranje stečaja, već stečaj s preustrojem. Na taj način smanjio bi se kriminal u preprodaji nekretnina i pokretnina u stečajnom postupku. Vlasnici poduzeća moraju najprije imovinom, a potom kazneno odgovarati za svoj posao. Kazneno se lako dogovore sa drugim institucijama, dok imovinom odgovara za nastalu štetu pa će svatko biti oprezan kakve odluke donosi.

8. Kod stečaja s preustrojem u Upravni odbor imenovati vijeće vjerovnika koji će nadzirati poslovanje stečajnog dužnika i jednom tjedno ili jednom mjesečno nadzirati kako teče preustroj i oživljavanje poslovanja.

9. Svi stečajni upravitelji dužni su dostavljati sudu imovinske kartice cijele obitelji, a ne samo svoje. Ovim načinom smanjio bi se kriminal.

10. Umjesto bespovratnih sredstava i subvencija uvesti nagrade. Nekad je to bio najbolji poticaj onima koji su bili željni uspjeha. Nagrade za najboljeg poduzetnika, proizvođača, poljoprivrednika, uzgajivača i sl. Svakog mjeseca može se birati jednog ili više njih kojeg će se nagraditi iz nagradnog fonda u skladu sa njegovim postignutim uspjehom za tekući mjesec.

11. U državnoj banci načiniti reviziju plasiranih kredita i pozvati ih na odgovornost za plasmane koje svojim propustima nisu naplatiili. Raspustiti Hrvatsku garancijsku agenciju, Fond za razvoj i zapošljavanje i Fond za privatizaciju. Umjesto ovih institucija osnovati Fond za poticanje gospodarstva Hrvatske koji će imati nadzor nad nekretninama koje su slobodne i neobrađene, puste, te ih isključivo koncesijom dati na raspolaganje.

12. Sve državne poslovne prostore u gradu koncesijom dati na raspolaganje. Nek ih urede oni koji ih žele. Ovakvim načinom u bitnom dijelu će se smanjiti teret na državnoj blagajni koja bi inače morala potrošiti znatna sredstva na uređenju napuštenih i derutnih prostora.

O PISCU

Veronika Vere umjetničko je ime Nade Landeka, povratnice iz Njemačke, poduzetnice rođene u Zagrebu, koja se dugi niz godina bavi samostalnim poduzetništvom. Tijekom svog rada, osim ogromnog iskustva i znanja, pokušavajući sačuvati svoju imovinu od predatora, upoznala je i onaj dio društva gdje se gotovo svakodnevno susreće sa kriminalom i raznim podvalama. Kako je rođena pod znakom pravde, kod nje je naglašena izražena pravdoljublvost zbog koje je uvijek spremna ukazati na nepravdu. Dobar dio života provela je u stranim zemljama gdje je naučila na rad i red, poštivanje zakona i pravila, stoga ju još više smeta nezakonitost koja vlada u pojedinim strukturama naše zemlje.

Unatoč ustrajnom radu i napretku, ponekad je morala uložiti iznimno velike napore da bi uspjela riješiti problem, upravo zbog grubih struktura vlasti koji nisu željeli odstupati od uobičajenih pravila na koja su se pozivali.

Uključivši u svoju borbu protiv korupcije i kriminala i brojne odvjetnike, udruge i institucije s kojima surađuje i koje se bore za prava građana, utvrdila je da na svakom koraku nailazi na nezakonitosti o kojima piše.

Kao novinarka stalni je suradnik na internetskim portalima gdje se javljaju građani u potrazi za savjetom, a koji nemaju dovoljno spoznaja i snage da riješe probleme s kojima se svakodnevno suočavaju, koji izvor informacija crpe u njenim tekstovima.
U slobodno vrijeme volonterski pomaže razotkirvanju korupcije i kriminala u institucijama RH, pomaže ovršenicima i ovršenima, brojnim žrtvama pravosuđa, i brojnim žrtvama nefunkcionalnosti pravne države i njenih institucija.

Nada Landeka "Neka mi sudi Hrvatska a ne hrvatsko pravosuđe

petak, 21. kolovoza 2015.

Nada Landeka; Knjiga "Neka mi sudi Hrvatska a ne hrvatsko pravosuđe"